Općina Brod Moravice smještena je na sjeveroistočnom djelu Primorsko-goranske županije, u zapadnom djelu Gorskoga kotara, na 560 m nadmorske visine. Udaljena je od Zagreba 120 km, a od Rijeke 75 km. Po broju stanovnika to je najmanja, ali najstarija općina u Gorskome kotaru. Na relativno velikoj površini od 62 km 2, živi oko 1000 stanovnika u 38 naselja.

Ovo područje je iznimno slikovito sa svojim vidikovcima i planinskim stazama uz kanjon rijeke Kupe koja je prirodna granica prema Sloveniji, a pruža razne mogućnosti lova i ribolova, zimi skijanja i skijaškog trčanja.

Ovdje Hrvati i Srbi nikada nisu bili u sukobu. Čak ni za vrijeme rata. Posve neobična a lijepa priča o ovom malom mjestu. U višenacionalnoj sredini, u kojoj preteže srpski živalj, rodio se veliki glumac Pero Kvrgić, ali i zločinac Slavko Kvaternik, doglavnik NDH-a.

svi s ponosom ističu da su tijekom rata 1991-95. bili pošteđeni ratnih razaranja. Sve do 1996. Moravice su se zvale Srpske Moravice.

– Srećom, ili igrom sudbine, svi ljudi na vodećim pozicijama u Vrbovskom bili su tada ozbiljni, pametni i miroljubivi: tadašnji gradonačelnik i šef policije i još neki koji su donosili odluke na objema stranama, i hrvatskoj i srpskoj, odnosno katoličkoj i pravoslavnoj, jer crkva ovdje ima velik utjecaj. Svi su oni ljude smirivali, upućivali jedne na druge, ignorirali pozive na rat i klonili se ratnih pokliča. To nas je sve spasilo. A bilo je svakakvih pokušaja, pohodili su nas Miloševićevi i Tuđmanovi izaslanici, huškalo se ovako i onako – pripovjedao je Novica Vučinić, profesor istorije.

Na početku je, kaže, bilo napeto, JNA je podijelila oružje lokalnim Srbima, a hrvatske vojne vlasti Hrvatima. Dovoljan je bio tek mali povod, sitna provokacija, za prvi metak.

– Dobro se zna, a i tada se znalo, da je Tomislav Merčep dobio zadatak da očisti ovaj kraj, zbog toga smo i bili naoružani. Za to se doznalo, pa se od akcije odustalo, procijenjeno je da bi došlo do većeg sukoba. Čuvale su se straže, s jedne strane mjesta stražare Srbi, s druge Hrvati. Srećom, oružje nikada nije upotrijebljeno, nijedan metak nije ispucan, a kamoli da je netko stradao. Te puške nisu davane tek tako, sve je bilo organizirano i pazilo se da se ne izazove incident, jer uvijek ima budala. Nismo se gledali preko nišana, bili smo naoružani da spriječimo eventualni ulazak došljaka u Moravice. Među stanovništvom nikada nije bilo problema, samo se pazilo na moguće upade. Gradske i lokalne vojne vlasti znale su za svaki korak, o svemu su obavještavani nadležni. Domicilno je stanovništvo zaslužno da je sve mirno okončano, bez obzira na to što je tih ratnih godina Vrbovskim vladao HDZ. I u toj je stranci bilo mudrih i pametnih ljudi koji nisu željeli slijepo provoditi Tuđmanovu ili Šuškovu politiku. Možeš biti član bilo koje partije ako si čovjek, a oni su bili ljudi – kaže Vučinić.

Bivši gradonačelnik ovog mjesta Željko Mirković bio je učesnik domovinskog rata, ali je uvijek isticao da mir u gradu nije smio biti narušen.

- Vjerojatno i zbog našega goranskog mentaliteta, samozatajnosti i bježanja od sukoba, ali i činjenice da Hrvati i Srbi ovdje oduvijek žive u apsolutnom miru, bez natruha nacionalizama. Jest, dolazili su nam razni emisari koji su pokušavali narušiti naš sklad, ali im to nismo dopustili. Bili smo dobro i mudro organizirani. Djelovali su tu i rezervni sastav policije, ZNG i HV, a masa je Gorana u 138. brigadi ratovala po Lici i drugdje, među njima i nemalo Srba. Ali nikome od domaćih, barem ne onima na funkcijama, nije padalo na pamet osvećivati se Srbima, iskaljivati na njima bijes ili provocirati incidente. Nikada ovdje nije prošla ni ekstremna srpska ni ekstremna hrvatska politika! Naučili smo živjeti ne jedni uz druge, nego jedni s drugima, pojašnjavao je Mirković novinarima.