"Još samo da se napravi mejtef i džamija je završena", reći će Stojan Marić, privatni poduzetnik, upravo pristigao iz Dubrovnika, gdje inače živi, objašnjavajući nam da se i on i svi mještani koje "porodična loza veže za Koteze" bez obzira kojoj vjeri da pripadaju, raduju završetku gradnje džamije.

Bilo kojim pravcem da krenete, da li iz Ljubinja prema Trebinju, ili obratno, selo Kotezi vam dolaziu "s lakta" magistralnog puta kojim prolazite, svejedno da li lijevog, ili desnog. 

U dubinu Koteza se ulazi putem kojim, dok preko njega u svom sunčanom plesu prelazi zmija, odjednom zaškripe kamenčići, opominjući vas da vodite računa da ovoj najodanijoj stanovnici hercegovačkog kamenjara slučajno ne udarite "na obraz", ustvari, ne zamahnete kamenom ili kakvom suhom granom put nje jer bi vam mogla uzvratiti na način koji vam se ni malo ne bi dopao.

Jednostavno, prolazite putem kao da zmiju- starosjedilicu i niste primjetili. 

Čini vam se selo zamrlo od tišine. Tek poneki krov izranja iz rastinja kupine, buketa smokvi... I što se dublje korača u unutrašnjost, sve više se naziru tragovi nekadašnjih kamenom zidanih kuća, rušenih u ratovima i bunama, ali i oni čiji su krovovi zacrvenjeli u zadnjih dvadesetak i više godina.  

Lokalni stanovnici će vam objasniti da se džamija gradi nedaleko od crkve.

Ustvari riječ je o maloj seoskoj kapeli koju je nekolicina mještana, katolika, obnovila nakon Dejtona. Tek da, bar jednom mjesečno, kažu, "dumo iz Ravnog" dođe, održi misu za one koji se zateknu u selu, većinom "vikend Kotežane" koji, mahom, žive u Dubrovniku. 

Sa improviziranog parkinga, iza leđa kapele, na kome nekoliko vozila dubrovačkih registracija svjedoči da su dubrovački Kotežani još u petak stigli u selo, nekih 150 metara uzbrdo izdigla se munara obnovljene džamije Muje Kotezlije, jedna od najstarijih džamija sagrađenih u Hercegovini u doba osmanskog carstva. 

Radove na džamiji izvodi firma iz Mostara i prema onom što se golim okom da vidjeti, ezan sa njene munare bi se uskoro mogao čuti.

"Još samo da se napravi mejtef i džamija je završena", reći će Stojan Marić, privatni poduzetnik, upravo pristigao iz Dubrovnika, gdje inače živi, objašnjavajući da se i on i svi mještani koje "porodična loza veže za Koteze" bez obzira kojoj vjeri da pripadaju, raduju završetku gradnje džamije. 

Ma nije važno od koje si vjere, važno je da voliš i poštuješ ljude, da si dobar čovjek. Onaj ko poštuje sebe, poštuje i druge. Kotezi su primjer kako su ljudi od tri vjere živjeli jedni pored drugih, njihove bogomolje bile jedne pored drugih, pomagali se, jedni drugima išli i na radost i na žalost...I danas, mi mlađi nastavljamo živjeti s ljudskošću kojom su nas obdarili naši stari...", priča  Stojan.

Zna Stojan historiju sela Kotezi, kao i priču o čuvenom graditelju džamije Muji Kotezliji iz doba osmanskog carstva, koji je, pričalo se, kaže, bio skroman čovjek i čiji se mezar, nalazio "odmah uz džamiju" a na nišanu mu "nije stajao nikakav natpis".

Miralem Hadžimahović, predsjednik Medžlisa IZ Trebinje, priča o međusobnom poštovanju muslimana, katolika i pravoslavaca koji su živjeli u selu Kotezi i koje danas njeguju njihovi potomci, nadaleko je poznata. 

"Kad smo počinjali obnovu džamije  u Kotezima svi su nam došli. Obnovu džamije finansira jedan bračni par iz Sarajeva, koji ne želi da se njihovo ime pominje u javnosti, na što su se u Medlisu IZ i ugovorom o gradnji obavezali.