Normalnom čovjeku davno je prekipilo. Zato su kolone onih koji odlaze iz BiH sve duže.

Piše: ERNAD METAJ (Ljudski.ba)

Primitivizam, nasilje, fašizam, banalizam i odsustvo bilo kakve empatije postali su većinski politički narativ koji nikada nije ni imao namjeru razvijati funkcionalne javne i državne institucije.

Najvulgarniji u vojsci bezobzirnih i korumpiranih političara u BiH je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik. Na vlast je došao uz pomoć američkih tenkova i bez sile sa strane neće lako nestati s političke scene. Budimo iskreni, nisu krivi samo stranci. Dodika godinama hrane bezobzirne domaće politike kojima caruju pojedinci svjesni da bez konflikta nemaju budućnosti. Ogrezli u kriminalu predstavnici tih politika opet bi rado narodima gurnuli puške u ruke jer im to garantuje da će izbjeći dugotrajni boravak u zatvoru.

Naš problem je što i dalje mislimo da se cijeli svijet vrti oko nas i da je BiH nekome važna u svijetu. Pri tome uspjeli smo je čak ogaditi i brojnoj dijaspori koja je nošena patriotizmom godinama čuvar ekonomske opstojnosti BiH. Od rata 90-ih pa sve do danas kontinuitet jedino ima obračun sa "pameti" koja shvata da joj uporna proizvodnja neprijatelja neće donijeti ništa dobro. Mržnja se toliko usadila u naše umove da smo vlastiti izbor sveli na bitku protiv drugog. Ne mrze se više samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Mrze se stranački protivnici, zbog političara su se zamrzile najbliže komšije, braća su se podijelila, prosvjetari, policajci i doktori se gledaju "ispod" oka. Radnici mrze sindikalce, zavist se uselila u naše duše. Sve je više onih koji su pristali vjerovati da je jedina borba koja se isplati bitka za što bolju poziciju u stranci, bitka za ličnu korist sa jedinom željom da i komšiji crkne krava.

Rat iza nas, agresija na Ukrajinu nas nisu opametili. Puška onome ko je nosi nije i neće donijeti sreću. Nose je siromašni, oni koji nisu u stranačkim vrhovima, nose je oni što poginuti moraju da bi trasirali put pohlepnim politikama da bez kazne nastave svoj stravični pir.

Nismo i nećemo da učimo iz vlastitog, ali i iskustva recimo Afganistanaca. Površnima je najlakše reći - za sve su krivi Amerikanci. Nećemo da vidimo zlatne lustere, vile, luksuzne automobile, onih koji su zloupotrijebili demokratiju što su im poklonile strane sile. Nisu SAD vratile talibane, već pljačka, bahatost i bezobzirnost onih što su trebali biti promjena.

Za trideset poslijeratnih godina u BiH ojačala je samo kasta bogatih političara. Jedan od najjačih među njima sigurno je Milorad Dodik. Njemu nikada nije ni bilo stalo da BiH ima snažne i funkcionalne državne institucije. Ali, Dodik nije nikada bio sam. Dokaze za to imamo u RS, ali i FBiH.

Jedni su protiv SDA, drugi protiv Trojke, jedni protiv Komšića, drugi protiv Čovića. U konačnici strada zdrav razum koji se za sada jedino može sačuvati odlaskom iz BiH.

Kad naučimo da se država ne pravi samo u parlamentu biće nade. Nema jake države dok u općinama i javnim ustanovama prednost imaju podobni, a patriotizam se iskazuje i čistim ulicama i parkovima, sređenim dvorištima. Za puno toga Bošnjacima ne smetaju Srbi i Hrvati, ali i obratno.

I na kraju, zna se ko je kriv - krivi smo mi!