Briselski sporazum o kojem se sinoć dokasno pregovaralo suštinski nije ništa drugo osim ovjera opredijeljenosti političkih lidera u BiH da se sa mrtve tačke ponovo pokrene njen evropski put. Prihvatljivim to se pokazalo za većinu stranaka iz F BiH osim HNS-a, u čije ime istina je iz hotelske sobe govorio samo lider HDZ-a Dragan Čović, ali i za opoziciju iz RS koja i dalje vjeruje da se Milorada Dodika može pobijediti isključivo na nacionalističkom terenu.

Pogrešno je sinoć većinski usaglašeni tekst posmatrati i pokušavati predstavljati kao pobjedu ove, ili one politike. EU je tražila i pronašla način da se još jednom iskaže politička volja u BiH za njenu integraciju u EU kako bi se mogla otvoriti mogućnost za dodjelu kandidatskog statusa našoj držav, piše Patria.

Ovim se BiH ponovo daje vjetar u jedra, s tim da je potpuno jasno kako joj se ipak neće gledati kroz prste u pogledu ispunjavanja ranije utvrđenih obaveza koje se moraju ispuniti da bi se postalo dio evropske porodice.

Prije svega ovdje se misli na 14 prioriteta koji su davno postavljeni pred BiH. U tom pogledu odbijanje pojedinih politika da osude agresiju Rusije na Ukrajinu jeste važno pitanje, ali čini se ipak nije prelomna tačka iza koje bi se mogla i dalje skrivati nespremnost da se pospremi stanje u sopstvenoj državi i olakša život njenih građana.

Zanimljiva je činjenica da je osim onih koji nisu bili spremni dati saglasnost na briselski dokument od onih kojima je bio prihvatljiv jedino lider Naroda i pravde nakon pregovora neopravdano nametnuo tezu o pobjednicima i poraženima. Pri tome Elmedin Konaković se pokušava opravdati za dosadašnju neskrivenu podršku HDZ-u u smislu osiguranja legitimnog predstavljanja kojeg osim njega čak ni Čović ne vidi u dokumentu iz Brisela.

Njemu je pobjeda što su oni koji su se usaglasili prihvatili realnost dejtonskog uređenja BiH što bi trebalo da se podrazumijeva i što nikako ne znači da prava građana ove zemlje trebaju ostati ispod onih koja su prisvojena konstitutivnim narodima.

Cilj Brisela je da pobijedi dijalog i argumentacija zasnovana na pravu, a što uključuje presude međunarodnog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH. Nema pobjednika i poraženih, ostaju samo odgovorni i političari opredijeljeni da grade budućnost BiH. Da Konaković nije u pravu najbolja je potvrda izostanak Čovića, jer njemu ne odgovara format pregovora i dogovora sa svim političkim akterima. On bi i dalje da se sudbina BiH završava u uskom formatu, gdje je Konaković sigurno prihvatljiv uz stare partnere iz SDA. Konakovića demantuju i predstavnici opozicije iz RS-a koji se plaše da preko Brisela put vodi do smanjenja ovlasti Domova naroda u BiH.

Niko politički mudar i zdravog razuma nije nikada ni osporavao dejtonska načela BiH, ali neće ni odustati od provođenja prije svega međunarodnih presuda u kojima je utvrđena diskriminacija građana, a među njima i pripadnika konstitutivnih naroda čija prava ipak ovise od mjesta gdje žive. Prema tome niko Konakoviću u Briselu nije potvrdio ispravnost njegove politike koja bi samo da „sanja građansku BiH“, već je od političara u BiH traženo da počnu raditi svoj posao, a to podrazumijeva i da se priča o prenosu nadležnosti rješava tamo gdje i treba u Parlamentu BiH.

Hoće li nakon Brisela stvarno biti bolje rano je prognozirati. Međunarodna zajednica se probudila čemu je zaslužan opravdani strah od širenja ruskog utjecaja na Balkan, a kada je riječ o političarima u BiH ne bi bilo prvi put da ne poštuju ono što potpišu. BiH je dobila novu šansu sa starim zahtjevima, da li je prošlo vrijeme propuštenih prilika to ipak zavisi od domaćih političara. U EU su svjesni da mnogo toga ovisi od rezultata izbora, pa su i rokovi tako koncipirani. Opozicija iz RS-a je još jednom zbunila EU gurajući im ponovo Dodika kao partnera za pregovore koji je za razliku od njih dovoljno pragmatičan da ponekad „povuče ručnu“. Dio opozicije u F BiH čini se još treba političkog iskustva kako bi se izdigao iznad lokalnih interesa i shvatio da su pitanja poput VSTV-a, Ustavnog suda BiH, ljudskih prava iznad uskih pogleda koji kroz legitimno predstavljanje i dalje žele blokirati rješavanje ovih važnih pitanja. Konakoviću još treba „velikih utakmica“ da bi shvatio ono što u državnim institucijama radi predsjednik DF-a Željko Komšić, ili potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović u RS, jer država nema alternativu.