Srbijanski pisac i sociolog Stefan Simić je podijelio možda najljepši tekst o preminulom velikom glumcu Žarku Lauševiću. Prenosimo ga bez izmjena.

Piše se o Žarku Lauševiću kao velikom glumcu, neki pišu kao o ubici iz nehata, koji je branio brata. Neki kao o odličnom piscu vlastitih memoara.

A kako pisati o njemu, ako ne kao o napaćenoj duš koja je živila u vječitom strahu i bijegu od osvete. Tijelo, prerano potrošeno, o duši i da ne pričamo.

Bio je najpopularniji mladi glumac svog vremena u Jugoslaviji. Onda je nestao i pojavio se sa likom preko noći ostarjelog čovjeka koga je život gazio sa svih strana.

Ljudi su i dalje u njemu tražili isti onaj nasmijjani dječački osmjeh koji je postao ikona istorije ovih prostora.

Igrajući Miloša Obilića, nalik Hristu, pravedniku, sa dugom kosom, i mnoge druge, kako pozorišne, tako i filmske uloge.

Da nije bilo nacionalizma, ne bi bilo ni pištolja u njegovim rukama koji te nekada odbrani, a nekad sahrani. To je bilo Žarkovo odloženo strijeljanje! Pucanj u sve ono što bi moglo da se zove normalan život, budućnost. Nakon toga ide zatvor, tumaranja po svijetu, skrivanje, fizički poslovi i čekanje da se vrati u zemlju gdje su ga svi znali, ali ga je malo ko poznavao.

I vratio se, na velika vrata, preko novih filmova, knjiga, serija. Da se spolja činilo da je ponovo onaj stari, ali su posljedice ostale i nastavile da ga lome. Iako je, na trenutke, djelovao kao neuništiv, danas kada smo saznali da je otišao kao da se ugasila još jedna zvijezda koja nas je obasjavala. I sve je na trenutak stalo!

Šta reći osim sudbina. Ništa utješno, ništa pametno. Osim da ostaju sjećanja i djela na jednog posebnog i dragog čovjeka koji je prošetao našim životima.

Prvo kao “dečko koji obećava”, posle kao mučenik koga je čekala kazna. Odloženo streljanje, i muk tišine koji ga je odnio u vječnost, gde život prestaje, ali ostaje besmrtnost kao svjedočanstvo postojanja.

Kroz sve ono što je bio i predstavljao ljudima, koga je naša javnost izgubila?

Čovjeka koga možda nikada do kraja nije ni imala. Koji se samo rasuo pred nama, i mnogo dao. A kada takav neko ode uvijek imaš utisak da si nešto i nekoga, posebnog izgubio.