Poštovani prijatelji! Kao svojevrsni "mali poklon" svima onima koji su mi pružili podršku prilikom objavljivanja moje knjige "Pisanje između redova" ili su kupili knjigu, želim da vas "počastim" sa još jednom mojom ratnom pričom iz Mostara. Priča "Francuz" je samo jedna od nekoliko novih koje će biti premijerno obajavljene u engleskom prevodu knjige (prvi dio) uskoro. Čitajte i upamtite...samo će nas istina zaista i do kraja osloboditi naših "demona". Još jednom hvala vam, poručio je Faruk Kajtaz.

Piše: FARUK KAJTAZ

Tog prohladbnog i neobično kišovitog proljeća „istočni dio“ Mostara je živio svoje prve...donekle mirne dane.

Barem nije bilo svakodnevnih granatiranja, ali je grad i dalje izgledao tek kao gomila ruševina. Podjeljen i u strahu. Pun ožiljaka. Razbacanih kamenih blokova, zidova, prozora i raznog raskomadanog građevinskog materijala. Zidovi, gotovo svih kuća bili „ukrašeni“ karakterističnim „cvjetnim“ uzoricima od gelera eksplodiranih granata.   

Sve je još nekako mirisalo na barut u hladnom i vlagom ispunjenom zraku. Kišno vrijeme samo je doprinosilo opštem sivilu i spoznaji da prave razmjere rušenja grada spoznaš tek kada djelovanje viška adrenalina prestane i malo popusti stalni i umarajući oprez. Osjećaš se poput progonjene životinje, koja je konačno, nakon duge i opasne avanture života, našla nešto što liči na sklonište.

I baš tog kišovitog dana na vratima lokalnog radija pojavio se lik, koji je već svojom neobičnom pojavom otkrivao da nije dio lokalne ratne priče. Oprezno i sa nekim neskrivenim strahopoštovanjem ušao je u redakciju u društvu još dvojice slično odjevenih muškaraca. Pomalo razbarušene plavkaste kose i nemarno potkresane brade. Sa čudnom kožnom futrovanom jaknom, blijedim farmerkama i rockerskim čizmama sa „pačijim kljunom“, te nemarno nabijenim sunčanim naočalima na nos. Iako je bilo oblačno i kišovito.

Iza naočala kao da je planski skrivao svoje, pokazat će se kasnije - tirkizno plave oči.

U prvi mah nisam previše obraćao pažnju na njegovu pojavu. Mislio sam da je to samo još jedan od humanitaraca, koji je nekim brzim poslom došao ili zalutao u Mostar, ali ubrzo mi je jedan kolega, koji je govorio francuski jezik prišao i kratko me upitao: Znaš li ko je ovaj tip u čudnoj kožnoj jakni i tankom smeđom cigaretom među prstima?

„Ne znam, neki humanitarac, možda“ – rekao sam pomalo nezainteresirano. Na tu moju tvrdnju kolega me pogledao širom otvorenih očiju i samo kratko, ali značajno došapnuo: „To ti jedna od najvećih muzičkih zvijezda u Francuskoj“!

Vrlo brzo će se ispostaviti kako je „Francuz“ u Mostar, zapravo, „došao poslom“, jer je planirao u ratu razrušenom Mostaru održati svoj koncert!

Uslijedilo je upoznavanje uz standardne zabune u komunikaciji na engleskom jeziku sa govornicima francuskog, ali nekako smo se dogovorili. Te noći naš „Francuz“ će biti naš gost u jednoj od noćnih emisija lokalnog radija. Uredno smo se poredali u studiju u zakazano vrijeme – negdje oko devet uveče, a „Francuz“ je donio i svoj najnoviji album, na sada već zaboravljenoj audio kaseti.

I njegova muzika i njegova pojava su bile nekako francuski melankolične. Opuštajuće i duboko romantično. Na neki ugodno tragičan način. Kao zadnji grandiozni čin neke stare grčke tragedije.

Pjesme su zaista bile jako dobre i odmah se moglo čuti kako sa nama u studiju sjedi pravi muzički „kapitalac“. Čudna francuska mješavina Boba Dylana, Toma Waitsa i Jacquesa Brela! Govorio je nekako u pola glasa. Više sebi u sebi u bradu i sa dugim pauzama između rečenica, koje su bivale sve duže što je emisija dalje odmicala. Na kraju smo i najavili koncert, koji smo planirali održati u „negdje u Starom gradu“. Naravno, „odvrtili“ smo i par pjesama sa albuma.

Ali kako organizovati koncert u ratom porušenom gradu? Svi smo se složili – teško, ali ćemo, ipak pokušati!

Nije se tu tražila neka posebna tehnika ili ozvučenje, ali u ratom upravo razorenom Mostaru baš sve je bilo krajnje teško naći. Kao lokaciju koncerta odredili smo jednu od većih teresa tik uz rijeku Neretvu i s pogledom na razrušeni Stari most. Bolje reći na dva bočna preostala dijela mosta, koja su podsjećala na gelerima otkinute ruke.

Negdje malo...ispod ramena.  

Kiša je još laganano sipila i natapala nas dok smo silazili tog kasnog popodneva do terase nekada uglednog restorana. Uskim stepenicama na kojima su se još vidjeli „ožiljci“ od gelera granata i eksplozija. Čekali smo uz puno uvjeravanja i obećanja neki mali razglas da se „raspakujemo“. Dovikli smo odnekle i struju. Okupilo se čak i nešto publike. Čini mi se više lokalnih znatiželjnika, nego ljubitelja moderne francuske šansone. Bio je i neki praznik...ne znam više koji. STari grade je bio sablasno pust...

Obećani razglas nikada nije došao, jer „nije bilo prilike“. Neko nije došao...nije bilo auta...bila je kiša...još je „tehnički“ rat. I tako se naša mala koncertna avantura pretvorila se u „veličanstveni promašaj“!

Ostali smo stajati još izvjesno vrijeme na teresi.

Nas nekoliko i „Francuz“ sa svojom ekipom, koji nikada neće dobiti priliku da u Mostaru pokaže svoje pjevačko i sviračko umijeće. A silno je želio! Kao pokisli golubovi još smo dugo gledali u nabujalu, ali veličanstveno moćnu valovitu rijeku Neretvu i komadiće vedrine, koji su se pojavljivali među tmurnim oblacima iznad Mostara.

Srušeni Stari most nam je „pjevao“ svoju priču...životnu, tragičnu i romantičnu.

Poput najbolje francuske šansone! Šutjeli smo...a šta smo mogli drugo!