Za mjesec rujan 1880. prije upisa pokojnika fra Martin dosta opširno navodi što treba upamtiti, a to je ovo: „Kad je carsko-kraljevska zemaljska vlast u Sarajevu 1879. izdala strogu odredbu za cijelu Bosnu i Hercegovinu da se ubuduće groblja posvuda, osobito iz gradova i varoši i od bogomolja maknu najmanje 200 koraka zbog toga da se raspadanjem tijela pokojnika ne bi inficirali živi.
PIŠE: MARKO RAGUŽ (Za Ljudski.ba)
Iskoristivši ovu priliku poštovani otac fra Franjo Komadanović, u to vrijeme gvardijan ove časne Zajednice, posavjetovavši se s Diskretorijem (samostansko vijeće) i jedno i drugo groblje, dakako naše fratarsko i varoši Sutjeske iz „Sv. Grgura – oba su bila u blizini samostana i varoši – prenese na drugo mjesto. Za početak je novom sutješkom groblju doznačeno mjesto Trgovišće udaljeno od Varoši oko 300 koraka južno.
Za naše fratarsko groblje izabrana je livada Dol. Tako uz pomoć zapovijedi civilne vlasti bez ikakva protivljenja ili opiranja naroda, naprotiv, odredba je s oduševljenjem prihvaćena, groblje je odmaknuto od crkve, samostana i varoši. U neograđenom groblju Trgovišće prva je vječni počinak svome tijelu našla Janja Janjić nekoć supruga pokojnog Josipa Radića (drugačije Talijana) koja je preminula prošle godine. U našem fratarskom groblju Dol prva je pokopana i počiva Marija Kokorović, žena pokojnog Mate Komadanovića iz sela Pogar, župe Vareš, koja je majka gore rečenog gvardijana. Pokopana je u redovničkom habitu (vjerojatno je bila trećoredica i po tadašnjim propisima trećorednici su se mogli pokopavati u habitu).
Pisano 1. rujna 1880. FMV (Fra Martin Vučković, protokolist)“ (Mt 39 str. 453).
ZAKONI O GROBLJIMA SU POSTOJALI I U PERIODU TITOVE JUGOSLAVIJE
Zakone koji propisuju „kako i gdje sahranjivati mrtve“ donosila je i vlast Titove Jugoslavije. Otvorenjem novog gradskog groblja Bare (1965. god.) vlasti u Sarajevu su donijele propis prema kojem se zabranjuju sahrane na malim mahalskim grobljima i od tada su Sarajlije sahranjivane na groblju Bare, a kasnije i na groblju Vlakovo. I na jednom i na drugom gradskom groblju je sasvim pristojno ležati mrtav, zahvaljujući ljudima kao što je bio Vlado Raguž. Počivaj u miru, dragi Vlado.
Na sarajevskom groblju Bare su sahranjeni Emerik Blum Džemal Bijedić, Kemal Monteno, Davorin Popović, Mirza Delibašić, generali Stjepan Šiber i Jovan Divjak i mnogi drugi.
Na žalost, moderni mudžahedini u „građanskim“ odijelima smatraju da nije dovoljna počast biti sahranjen među pomenutim sarajevskim velikanima. Po njima,ima i takvih koji zavređuju sahrane i pod prozorima zgrade Predsjedništva BiH.
I tako, malo po malo, iz godine u godinu, park pored ove zgrade (koja bi trebala biti (i jeste) simbol državnosti) je pretvoren u groblje. Čak i u vrijeme epidemije „Korona“, kada su važile najstrožije mjere, bilo je sahrana u ovom parku.
Još se nije sjetio, ali jednoga dana ovim će „grobarima Bosne“ i sam Milorad Dodik odati veliko priznanje.
Važno je, jako je to važno, pokazati „da smo veći Turci i od samih Turaka“.
Željko Komšić je 15 godina predsjednik BiH a ne zna što mu se dešava pod prozorom kabineta. Ne gleda čovjek kroz prozor, jer ima tako puno posla („nije me narod izabrao da gledam kroz prozor nego da radim“, pravda se lukavo veliki vizionar). Da je iz svog stana, bar jednom, bacio pogled prema spomen parku „Vraca“ sigurno bi primjetio da je tamošnji muzej još uvijek devastiran. Tužno. Zaista tužno.
Ali eto, ima i takvih predsjednika koji nikada ne gledaju kroz prozore, pa ih ne treba ni kritizirati. Uostalom, on je Alijin „Zlatni ljiljan“, šta on uopće ima sa tim spomen parkom na Vracama i muzejom koji leži u ruinama?
Nedavno je pojavila u javnosti vijest da se nekakva Komisija za zaštitu kulturnog nasljeđa protivi planiranom postavljanju spomenika kralju Tvrtku u parku pored zgrade Predsjedništva BiH!?
Uzgred bih podsjetio da se par stotina metara od pomenute „Kuće duhova“ nalazila ulica kralja Tomislava (u kojoj je Bakir proveo mladost) i ona je „radi viših ciljeva upucana i pobrisana“ iz sarajevske enciklopedije ulica. Istovremeno ime jednog od onih koji su srušili Tvrtkovo bosansko kraljevstvo (otomanski gazija Ali paša) još uvijek „krasi“ bogomolju koja se nalazi odmah pored zgrade Predsjedništva.
Dakle, Komisiji koja brine brigu o kulturnom nasljeđu smeta kralj Tvrtko, a trebali bi čuvati uspomene na „najdražeg okupatora“. Čudno, zar ne? Tamo gdje prestaje logika, tu počinje Bosna. Naša lijepa Bosna, prkosna od sna.
Iskren da budem, jako zabrinut za sudbinu Bosne i Hercegovine.
(Marko Raguž, rođen je 1986. godine u Sarajevu.Magistrirao komparativnu književnost naFilozofskom fakultetu u Sarajevu. Književne tekstove objavljivao u više regionalnih časopisa iportala, a neki od njih su: Sarajevske sveske, Novi Izraz, Odjek, Beton, Zarez, Booksa, XXZmagazin, Zvona i Nari, Strane, Zeničke sveske, Prometej. Učestvovao je u nekoliko regionalnihumjetničkih projekata. Piše romane, kratke priče, poeziju, eseje i kritike, i autor je devet knjiga. Prevodi s njemačkog jezika)
