Knjige su okupile tisuće Slavonaca i Baranjaca u osječkoj Areni, a tek je prvi dan Panonskog festivala knjige.

Piše: ZDENKO SAMARŽIJA

Na prepunom parkiralištu stajao je samo jedan luksuzni automobil zatamnjenih stakala i nestao po svršetku govorancija o važnosti kulture i literature pa se vaš izvjestitelj, vaše oči, uši i dojmovi, osjetio pozvan ući u dvoranu. Jer sve što na festivalu knjiga valja, zaslužni su nakladnici, a za sve greške i propuste odgovoran je onaj tko se dovezao spomenutim automobilom, dvostruko dužim od svih na parkiralištu.

Knjige su ispunile Malu dvoranu Arene, no da je organizator sajma netko upućeniji u nakladništvo i Panoniju krcata bi bila i Velika dvorana. Sjajan je "muving", diskretna glazba kojom rukovodi očito profesionalni DJ s vrhunskim razglasom pa se drmuska većina posjetitelja i prodavača. Na štandu Školske knjige, Profila i Mozaika rekli su nam da prodaja ide izvrsno.

Nazočio sam svađi braće koji su usaglasili stav da kupe čarobno uređene knjige "Ljudsko tijelo" i "Zemlja", no međusobne optužbe tko bi trebao izvaditi 20 a tko 4 eura su zaokupile pažnju tridesetak voajera koji su se naslađivali i praskali u smijeh kada je mlađi povukao argument da je baka dala starijem 20 eura da si kupi što želi i time je njegova obaveza veća, on, mlađi, ima samo 25 eura što mu je donio zeko na Uskrs. Ne sjećam se da sam ikada slušao svađu oko financiranja zajedničkih knjiga pa mislim da je upravo ovaj trenutak onaj trenutak koji ulijeva optimizam.

Da je bolji organizator pa da su na Panonski sajam knjiga pozvani obližnji parkovi prirode i da Onaj Koji Je Došao Prevelikim Automobilom koristi bicikl, a biciklističke staze su u Osijeku savršene, no onda ne bi bio u uniformi političkog mužjaka, bilo bi novčića da se spektakularno uredi monografija Papuka, Banske kose, Fruške gore i Mečeka. Ali nije. Jer kako bi tada profitirao "uvozničko-prevodilački lobiji" i afirmirali se domaći autori i grafički urednici. Ne moraju, naravno.

Književnost desetljećima ne dominira u knjigama već je na margini nakladništva, što organizatori Panonskog sajma još nisu uočili. Da bi se organizirao sajam knjiga moraš biti involviran u nakladništvo i čitati, čitati, čitati. U najdužem štandu (42 koraka) kojeg dijeli 8 nakladnika u jednom je redu 110 knjiga od kojih 8 ubrajamo u književnost i literaturu koja problematizira književnost. Sajmu knjiga je najlakše prišiti književnost i nitko više nema brige.

Izvrsno je što nije izložena ni jedna knjiga koja negira Holokaust ili niječe postojanje Jasenovca. A ima takvih i financira ih Republika Hrvatska.

Zapanjuće je da je samo  jedan nakladnik izložio knjige vjerskog sadržaja, ako ne računamo prijevode knjiga "Papa i sotonizam". Porazno je što nije pozvana ni jedna vjerska zajednica niti je predstavljeno nakladništvo nacionalnih zajednica, ako ne na razini Panonije, onda barem Slavonije ili barem, velim, barem Osijeka. Ni jedna izložena knjiga nema u naslovu riječ "Panonija" osim monografije o "Panonskom mornaru", a to nije Zvonko Bogdan. Zamislimo da na Mediteranskom festivalu nema ni jedne knjige o Oliveru, Jadranskom moru, srdelama i škampama. Nemoguće, zar ne. Ali organizatorima nije palo na pamet da nije izložena ni jedna knjiga koja u naslovu ima Dunav. Ili riječ "smuđ", ako već ignoriramo šaransku divljač. Ili divlje svinje i jelene. Nema čak ni "zeke i potočića" ni Kiće Slabinca.

Panonija počinje istočno od Beča pa se proteže preko Bača do Viminacija, kojeg je, kao i rimsku Mursi, osnovao car Hadrijan. A nema ni njegovih "Memoara". Organizatorima to ništa ne znači. Nema ni jednog nakladnika iz Gradišća, Pečuha, Subotice, Srijemske Mitrovice pa makar to bili ogranci Matice hrvatske ili druge institucije koje izdaju knjige na hrvatskom jeziku. A SRAMOTA je štand nema izdanja Podružnice Hrvatskog instituta za povijest Baranje, Slabije i Srijem, najvećeg slavonskog nakladnika. Ni Privlačice. Ni knjiga izdanih u Valpovu, Belišću, Donjem Miholjcu, Slatini, Pakracu, Brodu ili Požegi  A nije se iskazalo ni osječko Sveučilište.

Umjesto da se eksponiraju političari mogli su nas oplemeniti bratići Josip i Zlatko Pejaković, mogli smo se sjetiti Ive Gregurevića, Vanje Dracha, Jovana Ličine i nedavno preminulog Stjepana Bacherta. Izloženo je nekoliko Kantovih knjiga, ali nitko nije napisao da ih je preveo Viktor Sonenfeld iz Petrijevaca. Nisam vidio ni jedan "Kalendar čiče Grge Grgina", ni primjerak "Satira", "Kućnika" ni djelo Zaharija Orfelina.

Kada smo već u Panoniji mogao se pustiti film "Hitler iz našeg sokaka" u kojem su likove sjajno odglumili Aleksandar Berček, Vrdničanin koji ni ne skriva poljsko/češko rudarsko podrijetlo, i Ivan Hajtl, rođen u Dalju. Kada smo već u Dalju i Dunavu, ni jedna monografija o Milutinu Milanoviću, hrvatskim Nobelovcima ili glazbenicima. Stvar je donekle izvukla YU-grupa koncertirajući večer prije otvaranja u obližnjem Bijelom Brdu. Da se netko kreativan dosjetio zadržati braću Jeliće i njihovog nećaka Jelića samo jedan dan pa pozvati Josipa Bočeka, gitarskog virtuoza, da odsviraju nekoliko pjesama o Dunavu. A samo je trebalo zvrcnti Brunu Langera pa da zajednički otpraše "Mornare" i Atomskog skloništa i YU-grupe. Uz uvjet da iz Pule dođe i Dragan Gužvan, prvi gitarista Atomaca, koji je rođen u Dalju.

Previše sam očekivao. A bolje nismo ni zaslužili, a sumnjam da ova ekipa može bolje.