Najstarija kuća u Banjaluci, Šeranića kuća, koja se nalazi u naselju Ilidža u Gornjem Šeheru, srušila se.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je na sjednici održanoj u maju 2003. godine odlučila da se Šeranića kuća proglasi nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Kuća je izgrađena je 1580. godine, a članovi porodice Šeranić koji su nasljednici ove kuće posljednih par godina pokrenuli su niz aktivnosti kako bi ovo značajno kulturno-istorijsko naslijeđe spasili od propadanja.
Ljudski.ba podsjeća na povijest jedne od najstarijih kuća u ovom dijelu BiH.
Naime, Šeranića kuća u Banjoj Luci, nalazi se u mahali Ilidža u Gornjem Šeheru, Banja Luka. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 6. do 12. maja 2003. godine donijela je odluku da se Šeranića kuća proglasi za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.
Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović (predsjedavajuća), Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik. Nacionalni spomenik čini stambeni objekat, avlija i prateći objekti.
Povijest
Mahala Ilidža dobila je naziv po toplim, ljekovitim izvorima između kojih je išao potok tople vode, spuštajući se u Vrbas. U osmanskom periodu su izgrađeni natkriveni bazeni (hauzi – arapski bazen) i dva mala mlina, koja su mogla raditi i za vrijeme velikih zima. Šeranići su bili bogati zemljoposjedom i najbrojnija porodica Gornjeg Šehera. Početkom 20. vijeka kuća je podijeljena između dvije porodice, dograđen je novi ulaz na muški dio kuće, podijeljena je divanhana i izgrađeno još jedno unutrašnje stepenište.
img src="/images/articles/2022/12/Шеранића_кућа.jpg" alt="Шеран" width="800" hei" /></p> <p>&nbs";
Po svojoj arhitekturi pripada gradskoj stambenoj kući osmanskog doba. Ima prizemlje i kat, koji je doksatno izvučen. Dimenzije prizemlja su 8,95 X 11,59 m, a dimenzije sprata su 9,25 X 12,65 m.
U muškom dijelu kuće su dvije sobe – jedna za poslugu i druga, “muška soba” (halvat) sa prozorima na “mihrab”. Ova soba je na jednom zidu (prema ostavi) imala musandru (okolicu), kroz koju je bilo omogućeno primanje hrane iz drugog dijela kuće. U toj sobi je bio i “kahveodžak” (ognjište za spremanje kafe), a konstrukcija autentičnog dimnjaka još postoji.
Avlija je iz dva dijela. Kroz kapiju se ulazilo u mušku avliju u koju je imao pristup svako i u kojoj su bile štale za krave i konje, hambari za žito, magaza za drva i alat i hudžera-ostava. U magazi su na jednom zidu dva mala otvora u obliku puškarnica koje su služile za odbranu u slučaju napada. Iz muške avlije kroz malu kapiju ulazilo se u žensku avliju koja je bila obogaćena voćnjakom i cvjetnjakom, te ilidžom, banjom.
Muška soba sa sećijama, musandrom i kahveodžakom, svojevrsna je osobitost ovih kuća. U ovom dijelu prizemlja izgrađeno je još jedno stepenište početkom 20. vijeka, prilikom podjele objekta na dva suvlasnika. Glavna ulazna vrata su iz ženske avlije, okrenuta ulici, jednostavne obrade u drvetu. Iz hajata popločanog kamenim pločama ulazi se u magazu, koja je služila za ostavljanje alatki i drva. U magazi su na jednom zidu dva mala otvora u obliku puškarnica koje su služile za odbranu u slučaju napada.
Prostorija sa ognjištem, «kuća» ili kuhinja, imala je badžu u krovu kroz koju je dim izlazio napolje. Ognjište je srušeno, iako njegovo mjesto još postoji. Pod je popločan opekom.
Na katu je divanhana, dvije sobe i mala odžaklija. Sobe su imale hamamdžik (banjicu), čiji ostaci još postoje, te musandru sa dušeklukom, sećije i rafe. Odžaklija je mala kamerija sa kahveodžakom.sup id="cite_ref-PašićA_2-0" ">" href="https://bs.wikipedia.org/wiki/%C5%A0erani%C4%87a_ku%C4%87a_u_Banjoj_Luci#cite_note-PašićA-2">"2]
Drugi dio kata, danas odijeljen, bio je ranije dostupan iz divanhane. Tu su dvije sobe, mali sobadžik, i velika soba za posjete. Velika soba je još uvijek sačuvana, iako smanjena, sa sećijama, musandrom, hamamdžikom (banjicom). Vrata musandre i svi zidovi sobe su ukrašeni drvenim letvicama, sistemom «riblje kosti» i muhlijama. Mali sobadžik i velika soba zajednički su koristile banjicu.
