Godinama Alen Hedo iz Goražda javnost oduševljava svojom borbom i istrajnošću da uprkos 100 postotnom invaliditetu živi normalan život. Tamo gdje je sve do njega ide mu sjajno, ali tamo gdje administracija caruje diskriminacija se nastavlja. Nakon što nije dobio posao na konkursu oglasio se  Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

Alen Hedo nije i neće biti zaposlen u Gradskoj upravi Grada Goražda!

Tako je odlučio odbor za žalbe koji je na osnovu žalbe jednog od kandidata (fizički sposobnog, zaposlenog, čiji je uži član porodice već zaposlen i prima platu sa budžeta), ne uzimajući u obzir Član 15. Federalnog Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, a koji predviđa prvenstvo u zapošljavanju OSI poništio rješenje kojim sam bio izabran na jedno radno mjesto.

U dijelu konkursa gdje sam olovkom i papirom dokazivao svoje znanje i sposobnost rezultat je bio 100% i bez greške, a tamo gdje je jedan od članova komisije više gledao u moja kolica, a manje slušao moje odgovore (namjerno ili ne) bodovan sam sa manjim brojem bodova što me degradira na listi uspješnih kandidata.

Taman i da nikad u Goraždu ne dođem do posla budite svjesni da se ne bojim sjesti pred bilo kojeg eksperta, da se ne bojim raditi bilo kakve testove i da ću vam uvijek olovkom dokazati svoje znanje i sposobnost, a na vama je da li su vam takvi potrebni u sistemu.

Pored toga, spomenut ću MOJE sugrađane, pojedince zaposlene u Gradskoj upravi koji se od starta nisu slagali sa mojim dolaskom jer bi to, kako kažu informacije i prepiske koje posjedujem narušilo ugled Gradske uprave jer sam osoba sa invaliditetom.

E pa dragi moji, ja se svog invaliditeta ne stidim i sa ponosom živim sa tim, a vi se stidite takvih stavova taman da radite u Bijeloj kući u Washingtonu.

I na kraju, život ide dalje. Ja nastavljam sa borbom na putu konstantnih edukacija i potrage za radnim mjestom u kojoj ću tu ili negdje drugo na kraju sigurno uspjeti.Nije ovo moj lični poraz, nije poraz moje porodice jer nafaku daje Bog, a ja nafake imam taman koliko mi treba.

Moj radni angažman se ne svodi na materijalizam jer bi vjerovatno najmanji dio plate ostavljao za sebe, a veći dio ulagao u mlade osobe sa invaliditetom koje se školuju. Moj radni angažman se svodi na sentimentalnu vrijednost, da moja majka koja se danas bori sa tumorom i drugim bolestima shvati da nije njen trud nošenja u školu uzalud, da moj otac koji me i sa ranjenom rukom nosi na treći ili peti sprat shvati da nije pogriješio što nas je zadržao u ovom Gradu/Kantonu i da mi je tu mjesto sa vama, a ne iza vas ni (društveno) ispod vas.

Do daljnjeg ostajem jedina osoba sa 100% invaliditetom, a sa titulom magistra na evidenciji službe za zapošljavanje u BPK. 6. OKTOBAR SVJETSKI DAN CEREBRALNE PARALIZE