Nije to bilo tako davno. Još uvijek nas boli drama koju su astralijske vlasti priredile Novaku Đokoviću pred početak prošlogodišnjeg „AUSTRALIJA OPEN-a“.
PIŠE: MARKO RAGUŽ (Za Ljudski.ba)
Desilo se, ne ponovilo se.
Ja sam tom prigodom napisao (ili pokušao napisati) pjesmu u kojoj se nazire moralna hipokrizija Svijeta, „Svijeta koji se u temelju drma“. Evidentno je, brod tone. „Korona laži“ smo preživjeli. Preživjet ćemo nekako i ukrajinski pakao rata. Ono što će nas po svoj prilici „dokusuriti“ je moralna hipokrizija, koja je sve dublja i dublja. Svi smo na brodu „Titanik“ kojim kormilari „Annalena i sedam patuljaka“. Mi možda i jesmo (već odavno) „Homerova slijepa publika“, ali muziku sa broda „Titanik“ bi morali čuti.
No, vratimo se Novaku Đokoviću, koji je na prošlogodišnjem turniru u Melburnu doživio i preživio „Dobrodošlicu“ pa onda „Rastanak“ („Protjerivanje“ mi je ružna riječ)“ i sada mu se ponovo ukazuje „Dobrodošlica“ na Australija OPEN-u.
Tako vam je to u zemlji kengura. „Ono malo duše“ za kojom tako čežnjivo tragamo, možda možete (ako vam se posreći) još jedino pronaći u „malim žutim planetama“.
Prijateljstvo Novaka Đokovića i Semira Osmanagića nam ulijeva nadu da još nije sve izgubljeno, i da će se na koncu ipak sve završiti sa „Hepiendom“.
Evo te pjesme, koja je pisana prošle godine u ovo vrijeme, i do sada nije nigdje objavljena:
KAD PORASTEM BIT ĆU KENGUR
(Novaku Đokoviću teniskom faraonu)
Prijatelju moj, ne plaši se Vakcine.
Čujemo tvoj vapaj i šapat, u srcu nam zima.
Strpi se, sve će ovo da mine.
Nakon Oseke, uvijek dolazi Plima.
Dragi Đole,
brige nas tvoje bole.
Strpi se, sve će ovo da mine
kad „istine postanu gole“.
Djeca smo (bosanskih) Piramida, i
ne muči nas trema,
Anđeli smo iz Karantena, nacija boema.
Mi smo narod mirnih zakona i dekreta,
istog jezika i slova, narod divova i poeta.
Prijatelji smo svima,
malo nas je, al’ nas ima.
i svaka nam je radnja razborita i sveta.
Malo nas je, al’ nas ima.
Prijatelju moj, ne plaši se Vakcine.
Nije lako onom ko se do Neba vine.
„Gospodu mrave“ (blago li je njima)
tužno je gledat, kao ovaj Svijet
što se u temelju klima.
Strpi se, sve će ovo da mine.
Nakon Oseke, uvijek dolazi Plima.
Teniski si faraon,
faraon one „male žute planete“.
Na njoj žive (ne gubi to iz vida)
samo sretnici koji znaju da lete.
Djeca smo sunčanih bosanskih Piramida, i
ne muči nas trema,
Anđeli smo iz Karantena, nacija boema.
Dok oni, na sramotu Bogova,
ljude guraju u geto i
ništa im nije važno, niti sveto.
Prijatelju moj, ne plaši se Vakcine.
Čujemo tvoj vapaj i šapat, u srcu nam zima.
Strpi se, sve će ovo da mine.
Nakon Oseke, uvijek dolazi Plima.
Glavu gore, pravde na Svijetu ima.
Tebi se nova pobjeda smiješi, jer
teniskog Faraona ima ko da tješi.
(Marko Raguž, rođen je 1986. godine u Sarajevu.Magistrirao komparativnu književnost naFilozofskom fakultetu u Sarajevu. Književne tekstove objavljivao u više regionalnih časopisa iportala, a neki od njih su: Sarajevske sveske, Novi Izraz, Odjek, Beton, Zarez, Booksa, XXZmagazin, Zvona i Nari, Strane, Zeničke sveske, Prometej. Učestvovao je u nekoliko regionalnihumjetničkih projekata. Piše romane, kratke priče, poeziju, eseje i kritike, i autor je devet knjiga. Prevodi s njemačkog jezika)
Sarajevo, 19. 01. 2023.
