Da dio hrvatske javosti ne želi ratne zločince kao idole pokazuje tekst Jutarnje.hr u kojem analiziraju zašto se u javnom životu njima daje pažnja. Tekst prenosimo u cijelosti.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u svojemu je mandatu osudio 93 ratna zločinca, od kojih su 63 dosad u potpunosti izdržala dosuđene kazne. Nekolicina njih, poput Momčila Krajišnika i Mladena Naletilića Tute, preselili su se na drugi svijet, dok ostali bez ikakvih formalnih ograničenja nastavljaju život na slobodi.

“Nema nikakvih pravnih posljedica osude u smislu da se gube neka građanska prava, da se izgubi pravo sudjelovanja u javnom životu ili bilo što tome slično. Onoga trenutka kada se presuda izvrši u cijelosti, osuđenik je slobodan čovjek. Jedino kada je osuđenik prijevremeno pušten na slobodu, dok mu ne istekne cjelokupna izrečena kazna, može biti podvrgnut određenim ograničenjima. Tako je bio Valentin Ćorić, kao i manje-više svi koje je Haaški sud puštao na slobodu, piše Jutarnji.

Ali kad im istekne kazna, slobodni su ljudi i nemaju nikakvih ograničenja”, kaže advokat Vesna Alaburić, dajući odgovor na pravno pitanje može li ratni zločinac, budući da je to najteži zločin od svih, jedini koji nikada ne zastarijeva, nakon odsluženja kazne raditi sve što i bilo koja osoba koja nema ni prometni prekršaj.

Može li javno istupati, predavati u školi, baviti se politikom ili objavljivati knjige, kao što je to prošle sedmice učinio Valentin Ćorić, bivši načelnik Uprave vojne policije HVO-a i ministar unutarnjih poslova HR Herceg-Bosne kojega je Haaški sud osudio na 16 godina zatvora zbog zločina protiv civilnog stanovništva u vrijeme rata u BiH?

Znatan broj ratnih zločinaca se pritajio zadovoljan što ih nitko ne spominje, ali neki ne žele anonimnost, nego scenu na kojoj će izravno ili neizravno propagirati nedjela zbog kojih su bili osuđeni. Budući da nailaze na širom otvorena vrata i da im ne nedostaje publike, postavljaju se ozbiljna pitanja.

Među prvima je treba li društvo biti na oprezu s ratnim zločincima i nakon što su odslužili kaznu? Treba li im u svrhu osude i prevencije nedjela koja su počinili trajno onemogućiti potpunu rehabilitaciju i zabraniti aktivno bavljenje politikom i bilo kakvo propagiranje ideja u čije su ime počinili zločine, onemogućiti rad u odgojnim ustanovama te istupe koji bi mogli uznemiravati žrtve?

Osuda ratnih zločina

Ili ratni zločinac, nakon što je odslužio kaznu, ima sva ljudska prava kao i svako drugi, posebno kada je nastupila rehabilitacija u pravnom smislu, odnosno proteklo određeno razdoblje nakon odsluženja kazne nakon kojega ga se mora tretirati kao da nikada nije niti bio osuđen?

Promocija prošlotjedne Ćorićeve knjige “In vino libertas – Autobiografski zapisi iz Haaga”, izdane u Nakladi Pavičić, imala je jak odjek. Možda bi se moglo reći da je sadržaj knjige benigan jer se uglavnom svodi na to kako je autor u zatvoru ilegalno proizvodio vino i družio se s ostalim haaškim osuđenicima, ali nije benigna činjenica da je ratnog zločinca ugostilo Društvo hrvatskih književnika, da je o knjizi govorio Dražen Budiša, a na promociji su bili bivši ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak i HTV-ov novinar Goran Milić.

Hrvatski desničarski portali događaj su objavili pod naslovima “Objavljena knjiga haaškog uznika”, “Ćorićeva knjiga konačno u javnosti” i sličnima, dok su bosanskohercegovački izvještavali o “promociji knjige ratnog zločinca” i prenosili reakcije žrtava.

Niti jedna od nekada zaraćenih strana (Srbija, Hrvatska, BiH) nije dosljedna u osudi ratnih zločina, no Srbija posebno odskače. U Srbiji se etiketa ratnog zločinca pokazala kao ulaznica u javni prostor, kvalifikacija za aktivno sudjelovanje u društvenom životu i vrijedna politička moneta.

Vojislavu Šešelju i Veselinu Šljivančaninu osude za ratni zločin samo su dale dodatni politički legitimitet, dodatni kapital koji unose u politički i javni život Srbije. Tako je Šljivančanin – počinitelj ratnog zločina u Vukovaru i odgovoran za pokolj na Ovčari – posebni gost na skupovima srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, a na provladinim televizijama dobiva ulogu stručnog komentatora i govori o ratu u Ukrajini kao nužnom potezu Rusije da spriječi invaziju na Krim i širenje NATO-a.

Šešelj je vođa Srpske radikalne stranke koja je krajem prošle godine nastupila na lokalnim izborima u Srbiji i podržala vladajuću Vučićevu Srpsku narodnu stranku. U Srbiji niko niti ne postavlja pitanje kako osuđeni ratni zločinac može biti lider jedne političke stranke, niti se nalazi išta sporno u tome što objavljuje knjige i videouratke u kojima obezvređuje Haaški sud.

Prošle godine su Šešelj i još četvero zvaničnika Srpske radikalne stranke optuženi pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom u Den Haagu (sljednikom ICTY-ja) za nepoštivanje suda, ali im na domaćoj sceni to nije nimalo naškodilo.

U Hrvatskoj je situacija, do relativno nedavno, ipak bila drugačija. Doduše, od početka imamo političare i povjesničare koji se priklanjaju tezi “kako se u odbrambenom ratu ne može počiniti zločin” i koji bi rado haaške, ali i domaće osuđenike za ratni zločin izvukli na scenu, ali se oni nisu dali pod svjetlo reflektora. Čak i Ante Gotovina, koji je dobio status nacionalnog heroja i koji je na kraju oslobođen svih optužbi, zazire od javnih nastupa i svaki put kada bude uvučen u bilo kakvu javnu aktivnost, iz toga se brzo izmigolji.

Granice slobode

Žarko Puhovski kaže da ratni zločinci nakon izdržane kazne nemaju formalnih ograničenja, ali su podložni moralnoj prosudbi, a on smatra da ih treba sramotiti. Paradoksalno je, kaže, od nekoga tko je izdržao kaznu za ratni zločin očekivati da se nakon toga ponaša pristojno. Naglašava da su se od svih haaških osuđenika samo trojica ili četvorica pokajala.

“Imate situaciju da se Darija Kordića proglašava korak do sveca koji je uzor katoličkim muževima, kako je to kazao sisački biskup. Taj čovjek hoda naokolo kao spomenik sam sebi. Onda imate Ćorića koji piše knjigu o tome kako je pravio vino i takve fine stvari. To može biti zgodno i duhovito, ali jedan pristojan izdavač ne bi takvu knjigu smio objaviti, a da u uvodu sam autor nešto ne kaže i da nema neki komentar ili pogovor nekoga tko bi govorio iz konteksta zločina”, smatra Puhovski.

Razgovarali smo s nakladnikom Josipom Pavičićem koji je izjavu dao pod uslovom da mu se postavi samo jedno pitanje. Pristali smo, a pitanje je glasilo: “Kao izdavač, bili ste svjesni da objavom knjige osuđenog ratnog zločinca (i to prije nego što je pravno nastupila njegova rehabilitacija) koji se nije javno pokajao za svoja djela, niti zatražio oprost od žrtava, šaljete određenu društvenu poruku. Kakva je ta poruka i kakve su očekivane posljedice?”

Uz napomenu kako prepoznaje zgražanje u pitanju, Pavičić je odgovorio: “Nema nikakve ni određene ni neodređene ‘društvene poruke‘, ali postoji istina o jednom čovjeku koji je nakon nedokazane krivice i osude na 16 godina zatvora bio lišen slobode gotovo 20 godina. I o jednoj tužnoj, gorkoj, ali i vedroj, pa i zabavnoj knjizi o zatvoru u Nizozemskoj koji je povremeno mirisao kao vinski podrum Andrije Ćorića u Hercegovini. I o jednom neobičnom načinu da se potkopavanjem nepodnošljivih pravila u neslobodi osvoje dva-tri gutljaja žuđene slobode.

I, na kraju krajeva, o jednoj svjetskoj, holivudskoj temi ilegalne proizvodnje vina u strogo čuvanom zatvoru Ujedinjenih naroda. I još nešto na kraju, kolegice Toma. Valentin Ćorić nije ‘osuđeni ratni zločinac‘. Tako ga nikad nije nazvao ni Haaški sud, a kad pročitate Ćorićevu knjigu, vidjet ćete koliko je apsurdna vaša zlonamjerna etiketa.

Uostalom, Sud u Haagu, odnosno ono što je od njega ostalo, Mehanizam, neki je dan na svojim službenim stranicama objavio da je od 22. januara 2024. godine hrvatski vojnik, vinar i pisac Valentin Ćorić iz Paoče slobodan čovjek, sa svim građanskim pravima. Pa i s pravom da vas tuži sudu za klevetu. To bi bila jedna od posljedica o kojima me pitate”, zaokružio je nakladnik izjavu.

Zanimalo nas je i mišljenje Dražena Budiše koji je govorio na predstavljanju knjige, ali nije odgovarao na pozive i poruke.

“Društvo u kojemu trenutno živimo vrlo je čudnovato. Neprestano se govori o nekakvoj političkoj korektnosti i slobodama. Tu se susrećemo s problemom do kuda seže nečija sloboda i u kolikoj mjeri ona ima pravo utjecati na tuđi osjećaj ugode ili neugode”, ističe književnica Ivana Šojat iz Osijeka.

Fascinacija zločincima

Problem vidi u nekakvom divljenju prema zločincima koje je prisutno na svim nekada zaraćenim stranama. “Fascinira me kako se ljudi ne pitaju i kako ih nije strah što je u njihovu okruženju netko tko je u kaosu ratnih događanja činio užase i sada slobodno šeće među njima. To me fascinira! Da ljudi nemaju straha i da još nečije zločinačke nagone pretvaraju u herojstvo”, kaže književnica.

Izvršni direktor Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, Nenad Golčevski, smatra da osobe osuđene za genocid, ratne zločine i druga teška kršenja zakona i običaja ratovanja ne mogu nakon odslužene kazne obavljati bilo kakve političke ili javne funkcije jer je to u suprotnosti sa svrhom kažnjavanja, predstavlja novi vid traumatiziranja žrtava, a društvu šalje pogrešnu poruku o tome da se naknadno nagrađuje izvršenje teških kaznenih djela i povreda međunarodnog prava.

“Štoviše, osobe osuđene za takve zločine ne trebaju imati ni druge liderske uloge u društvu ili javnom životu, bilo kroz medije, političke stranke ili na druge načine”, smatraju u Fondu za humanitarno pravo.

U Srbiji, ističu, to nije praksa, pa kao primjer navode da je osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj bio zastupnik Skupštine Srbije. Spominju i slučaj Vladimira Lazarevića koji je pozivan da kao predavač govori stotinama studenata na vojnoj akademiji u Srbiji nakon odslužene kazne za ratne zločine.

Slično je, kažu, i u drugim zemljama regije, pa iz BiH ističu slučaj Sime Zarića koji je nakon odsluženja kazne za ratne zločine počinjene u Bosanskom Šamcu postao zamjenik gradonačelnika u tom istom mjestu. Primjećuju da se osuđeni ratni zločinci nakon odslužene kazne dočekuju kao heroji, a potom dobivaju prostor u medijima i javnom životu, često uz podršku vladajućih struktura, pa kao primjer ističu Darija Kordića u BiH i Hrvatskoj ili Šljivančanina i druge u Srbiji.

Upravo bi se za Kordića, koji je bio osuđen na 25 godina zatvora zbog pokolja u Ahmićima, moglo reći da je Ćoriću utabao put u javni prostor. On se počeo pojavljivati u javnosti 2019. godine uz jako zaleđe dijela crkvenih struktura. Ističe se među “klečavcima” koji mole za predbračnu čistoću, zaziva zabranu pobačaja, a područje svojih interesa protegnuo je na širenje netrpeljivosti prema stranim radnicima čemu je vrlo predan na društvenim mrežama.

Nakon odsluženja kazne rekao je da ne žali ni za čim što je učinio u ratu te da bi sve ponovio. Usprkos svemu, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović i njegovi suradnici rado ga primaju i s njim poziraju.

Ideja dostojanstvenog rata

I Ćorić ima poriv biti u javnosti. Ivana Šojat kaže da ga je gledala u nekoj emisiji kako je sa smiješkom govorio kako je pravio vino u zatvoru. Apsurdno joj je da ga mediji prihvaćaju i da je u Hrvatskoj on zanimljiv. “Ne zanima me što su oni radili u zatvoru, nego me frapira da su se ljudi koji su doveli do krvoprolića na ovim područjima, koji su ostavili trajne tragove na mnogima, i na meni također, tamo družili. To je zapravo vrhunac zla”, ističe Šojat, dodajući da se zapravo ne smije pričati o ratu, a ratni su pohodi tabuizirani.

Na pitanje zašto Kordić i Ćorić dobivaju medijski prostor, Puhovski odgovara da je podloga za to “ona grozna ideologija iz 90-ih godina koja se zove dostojanstvo Domovinskog rata”.

“Ta ideja da je rat dostojanstven je zločinačka sama po sebi. Može biti dostojanstven ratnik, može biti dostojanstven i ratni cilj, ali rat je klanje. Rat ne može biti dostojanstven”, naglašava Puhovski uz napomenu da o tome najbolje govori izjava koju krivo pripisuju Goldi Meir da je u prvom razgovoru s predstavnicima Palestinaca rekla: “Sve ćemo oprostiti, osim što ste nas natjerali da budemo gori od vas da bismo vas pobijedili”.

“To je ono što bi pristojan čovjek trebao reći o ratu, a kod nas to niko nije u stanju. Nitko nije u stanju govoriti o grozotama rata, ne samo zato što oni ubijaju, nego tjeraju da i mi ubijamo. Hrvatska je bila napadnuta, ali je ubijanjem uspjela zaustaviti to što se zvalo agresija. Uz sve diplomatske i druge pomoći, glavnu je ulogu igralo ubijanje jer se u ratu to radi”, kaže Puhovski.

Ivani Šojat osobito je nevjerovatna fasciniranost društva, medija i svih ljudima koji rade nešto amoralno, ljudima koji nikome ne bi smjeli biti uzor. “Lukavost smo uzdigli na razinu mudrosti, nasilje na razinu snalažljivosti. To je proces koji kod nas vezano uz ratne zločine traje već 30 i nešto godina. Mi tražimo simpatično, šarmantno ljudsko lice iza identiteta zločinca, tražimo gdje se skriva mali, dragi, topli čovječuljak. Meni je to strašno”, zaključuje književnica.

“Ratne zločince se osuđuje na deklarativnoj razini”, naglašava voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta, Vesna Teršelić. Ističe kako uzastopne vlade i zastupnici u različitim sazivima Sabora nisu predložili praktična rješenja koja bi dugoročno osigurala trajnu osudu ratnih zločina i njihovih počinitelja te prenijela poruku cijelom društvu, preživjelim žrtvama ratnih zločina, a posebice mladima, koji još nisu bili rođeni u vrijeme rata, da za zločin nema opravdanja.