Ovih dana internetom kruži tekst o životu u Jugoslaviji. Pisala ga je jedna žena, koja žali za domovinom u kojoj su svi bili jednaki i gdje se sreća mjerila sitnicama. Prenosimo ga u cijelosti.

Nisam Jugonostalgičar, ja sam Jugoslovenka! Nije Jugoslavija, samo Tito, SKJ, KPJ, sindikati, zastava, himna, pioniri, omladinci... Mnogo više je meni Jugoslavija. To je moja domovina. Tu sam se rodila, pod njenim nebom, prohodala, progovorila, krenula u školu, dala pionirsku zakletvu, naučila čitati i pisati, voziti biciklo, prvi put se zaljubila i poljubila, otišla na prvu igranku, pa na disko. Prvu ploču kupila. Izgrađivala svoj muzički ukus. Gradila sebe. Sticala prijatelje, završila školu. 

Da, jeste ovo što pišem nostalgija. Jeste Jugoslavija, moj dnevnik i spomenar moje mladosti. U mojoj Jugoslaviji, smo svi slavili iste praznike, u njoj se slušala kvalitetna muzika, rock end rol, mlađa populacija, stariji su slušali sevdalinke, starogradsku i evergreen muziku. Mi smo rasli uz "Pro Arte", "S vremena na vrijeme", "Buldožer", "Atomce", "Azru", "Čorbu", "Dugme"... Muziku, koja nikada neće ostariti i podleći zaboravu. Vi slušate cajke, čiji tekst ne zna ni ona koja ih je otpjevala poslije 10 dana. O aranžmanu neću ni da pišem. Kompilacija plagijata. Kompilacija gluposti. Mi smo imali oznaku za šund, Vi šund živite. 

Mi smo od onih, koji su skupljali pare da kupe trzalicu, za rođendan, jedinom među nama, koji je znao svirati i imao gitaru, Vi možete priuštiti, mnogo više od gitare, ali nikada nećete osjetiti tu ljubav i jedinstvo, sjedeći na betonu, ispred škole dok jedan među Vama, "skida" taktove pjesme, jer ste tek došli u posed ploče, koje je neko od nas, milošću nekog roditelja, dobio iz Beograda. Nama su obnavljali garderobu dva puta godišnje, s'jeseni i početkom ljeta, Vi svakodnevno kupujete razne krpice. Ali, nikada nećete osjetiti radost prvih Lee Cooper farmerica, taj ponos što ih imate i to iščekivanje, da ih na korzu prošetate. Vi ste potrošačko društvo. Brzo živite, brzo trošite i robu i ljude. 

Vaša garderoba je nekvalitetna proizvedena negdje, ko zna gdje, gdje se za standarde nije ni čulo. Mi smo imali JUS (standard) sve se proizvodilo kod nas. LeeCoper, Kamensko, Kluz, Mura dizajn, Toper, Prvi maj Pirot, Jumko Vranje. Vaši momci, imaju štramplice umjesto pantalona, uzanu jaknicu, po' kg gela u kosi, na njemu "vrište" parfemi raznih Dolce&Gabana, Tom Forda, Celvin Klajna, čeka Vas u novom BMW…e a kada bi samo znali, koliko srce skače, kada čujete zvižduk ispod prozora, sa melodijom - U šumici zeka… Virnete kroz prozor, al 'da tata ne vidi i ne čuje, a dole, pod prozorom mladić u Lewiskama, kariranoj košulji, starkama i prebačenom vijetnamkom preko ramena. Da Vam srce iskoči od radosti. Miris Bruta i Pino Silvestre, bio za nas, miris sreće. Vi se tom Vašem za života ne obradujete, koliko smo mi našem, za taj jedan tren.

A tek Lewiske. Mi smo po svoje farmerke išli u Trst, pare u džep, na autobus i pravac Trst. Kada nam se jede burek, a mi u Sarajevo, pojedeš burek i vratiš se. Kada bi da kupimo nešto specijalno, a mi u Bg do free shopa. A onda dođe ljeto, svi na more, što organizovano, što sa roditeljima. Na more se išlo redovno. Ima među Vama NeJugoslovenima više onih koji iz mjesta rođenja nisi mrdnuli. Mora nisu vidjeli, Šeher Sarajeva, Zagreba, Ljubljane, Beograda. A mrze. Vidjeli ni čuli nisu ni ljude ni mjesta. A mrze, a o nekim daljim putešestvijama da i ne pišem. Naš Jugoslovenski pasoš je bio najcjenjeniji, na njemu pečata sa raznih graničnih prelaza. U našoj domovini je bila zimska Olimpijada u Sarajevu 1984, šta se dešava u Vašim zatvorenim malim banana državicama?! 

Na našim zidovima su visili posteri Doorsa, Beatlasa, Rooling Stouns-a, a po Vašim slike ratnih zločinaca. Mi smo generacija - mi vodimo ljubav, a ne rat.. Vaša?!? 

Mi smo na glavi nosili Toperovu traku, kakvu je Jure Franko, imao kada je uzeo medalju na Olimpijadi, Vi nosite kape sa obilježjem fašista. Nama momak nije govorio "brate" i pisao skraćenicama, tipa, mslm, tebra i slično, nasi momci su nama pisali pjesme. 

O vremenu kada je sport bio ljubav, mogla bih pisati satima. U našoj Jugoslaviji, su sve sekcije i treninzi bili besplatni. Ko god je želio, imao afiniteta i talenta, išao bi ili na hor, folklor, recitatorsku, rukometnu, košarkašku... sekciju i to sve besplatno! Mi smo sadili to drveće pod čijim hladom Vi sada sjedite. Subotom. Cijela škola, mladi gorani pošumljavaju.  Ašov, sadnica, pa, pošumljavaj. Naša milicija je bila tu da nas zaštiti, ne da nas bije, kao Vas Vaša. 

U Jugoslaviji ste auto stopom mogli bez problema stići na drugi kraj države, sada niste u svojoj ulici sigurni, naše ljepotice su Bernarda Marovt, Ana Saso, Dinka Čolić, Dunja Lango, Tanja Boškovič, Svetlana Bojković…Vaše su polusvijet, nepismene, nemoralne, napumpane Soraje, Stanije, Kije Kockar, Lune… Naši heroji su Sava Kovačevič, i Lola Ribar, Žikica Jovanović Španac i mnogi drugi, a Vaši su osuđeni ratni zločinci! 

Mogla bih pisati do zore. Jugoslovenka, rekoh, dok me ima, koja dade pionirsku zakletvu, a zaklinješ se samo jednom. I nisam sama. Ima nasIako ste nam sa leđa, i u srce, i niskim udarcem, vi fašisti, ubili zemlju, niste ubili Jugoslovene!! Još će se slušati “Hej Sloveni” - proklet bio izdajica svoje domovine.