Ljuba Ružičić je radni vijek provela u nekadašnjoj Tvornici konfekcije „Borac“ Banovići.  Uslove za penzionisanje stekla je prije pet godina, ali staž nije uplaćen za 11 godina. Sa 62 godine života, i dalje mora raditi iako je, kaže, snaga izdaje.Moram raditi. Ali problem je što je tu i moj muž radio, ali on je na birou, pošto ne može iz zdravstvenih razloga da radi. Mora čekati starosnu penziju – rekla je Ljuba Ružičić.

Borac Banovići je jedan od primjera katastrofalne privatizacije 2003. godine. Danas o njegovom postojanju svjedoče samo objekti u ruševnom stanju. I Ajša Kukić je tu radila od 1982. do 2010. godine, a staž joj nije uplaćen za 12 i po godina.

Ja sam odlučila ove godine, ako mi niko ne pomogne, platiti ću sebi, dići ću kredit da idem u penziju. Nemam drugog izbora – govori Ajša Kukić.

Upravo to je uradila Emina Handalić, koja je, nakon propadanja firme, nastavila raditi u drugoj do 66. godine života.

Radi zdravstvenih uslova nisam mogla dalje raditi, pa sam napustila. Posudila sam pare i uplatila sebi tri godine. Tada sam dobila penziju – kazala je Emina Handalić

Od penzije je dug vratila, prisjećajući se vremena kada je u Borcu radila po tri smjene za 150 maraka. Iz Sindikata podsjećaju da je ovakvih radnika hiljade, neki su i preminuli u neizvjesnosti. Ne mogu ostvariti pravo na sredstva koja odobrava Federalna vlada.

Zato što je stečaj arhiviran, nema ko u ime njih aplicirati. Oni pojedinačno to ne mogu. Dakle, nema više stečajnog upravnika, nema firme, nema pečata –  rekao je Sakib Kopić, Sindikat solidarnosti Tuzlanskog kantona.

Rješenje je, dodaje Kopić, u donošenju zakona koji će omogućiti automatsku uplatu staža, te su se obraćali i federalnom premijeru sa zahtjevom za sastanak. I dok radnici samo traže osnovna prava, pravo na život, na preživljavanje, postavlja se pitanje – čuje li iko njihov vapaj?