Stravično ubistvo u školi Vladislav Ribnikar u Beogradu potreslo je cijelu Srbiju. Početni šok i nevjericu da se tako nešto odigralo kod nas polako smjenjuje pitanje – kako je moguće da je do toga došlo. Odgovore je pokušala dati Brankica Stanojević, diplomirana psiholgkinje sa preko 30 godina iskustva u radu sa djecom i roditeljima.

Za početak, ona govori kako je moguće da se ovo desilo.

„Postoje neki opšti društveni faktori s jedne strane i s druge lični, a kad dođe do negativnog presjeka te dvije stvari, onda se nažalost desi ovakva tragedija.“

U nedostatku više informacija o pozadini ovog strašnog događaja, naša sagovornica kaže da je samo moguće pretpostaviti šta je uzrok.

„Može se pretpostaviti da je to dijete bilo u nekom velikom ličnom problemu i da je pokušalo da taj problem reši na način koji je njemu bio dostupan i da je moguće da nije imao neki drugi model za rješavanje krizne situacije u kojoj je bio“.

Sve to se tiče i porodice i društva, koji nerijetko ostanu nijemi na eventualne prve znake da dijete ima problem.

„Postoje individualni faktori, recimo, emocionalna preosjetljivost i nestabilnost, osjećaj frustriranosti, ali mi ne znamo sigurno da li je dijete slalo neke znake i signale da nešto nije u redu, pa da oni nisu prepoznati na adekvatan način. Ali postoje i te situacije kada se dijete sasvim povlači, a to povlačenje je zapravo često signal da nešto nije u redu. Ne znamo da li je ono ukazivalo ili reklo da ima neki problem, a da su odrasli prokomentarisali da to nije ništa strašno i da će proći.“

Kako kaže Stanojević, stvari treba gledati iz ugla djeteta.

„Svi mi odrasli moramo da se stavimo u poziciju djeteta, da ne gledamo stvari kroz našu vizuru, već iz ugla djeteta. Nešto što je nama trivijalno i djeluje kao sitnica za dijete može da predstavlja veliki stres i izvor frustriranosti. Zato djetetu nikad ne treba reći – ma pusti, nije to ništa, već treba prihvatiti da to što nama djeluje nebitno možda jeste veliki problem za dijete. Ne treba nikog unaprijed optuživati, ali moguće je da je dijete reklo nekom da ima neki problem, a da mu je rečeno – nije to ništa strašno, i onda je ono posegnulo za onim što je imalo kao model za rješenje frustracije. Moguće je da je dijete pokazivalo i indirektne znake da nešto nije u redu, recimo, znake indirektnog agresivnog ponašanja, povlačenja. Uglavnom, nagle promjene u ponašanju jesu takođe apel za pomoć, na primer, ako je bilo druželjubivo, a postane svađalački nastrojeno, ako počne da izbjegava drugove, da se povlači iz komunikacije sa roditeljima, ako postaje nervozno, ako se jave promjene u apetitu, ako je nenaspavano. Mi ne znamo da li se to dešavalo, ali moguće je i da su se neke stvari skupljale“, kaže Brankica Stanojević i dodaje da posebno zabrinjava što je dijete znalo da koristi pištolj.

Takođe, nije poznato da li su se kod djeteta taložile neke stvari iz okruženja, pa je onda nešto bilo okidač, ali činjenica je da su deca danas izložena modelima ponašanja koja potenciraju nasilje.

„Vi gledate milion serija, i domaćih i stranih, gdje je uzimanje pištolja način da se riješi problem, gdje je nasilje sredstvo da se riješi situacija. To nas vraća na širi kontekst da je nasilje visoko vrednovano. Mi ga negiramo riječima, ali u realnosti je drugačije.“

To je alarm da se jedno društvo dobro preispita o tome šta mi nudimo djeci.

„Mi odrasli kreiramo okruženje za djecu i ne možemo onda da se čudimo što su nam deca agresivna. Mi smo im kreirali sistem vrijednosti i obrasce ponašanja koji prolaze. Od pojedinaca do institucija, mi kreiramo društvenu klimu, a djecu samo ubacujemo u nju i ona odatle pokupe obrasce ponašanja, a posljedica, nažalost, može da bude ovako nešto.“

Tu je i problem sistemske podrške u Srbijii jer, kako se čini, psihologa i psihijatara koji se usko bave adolescentima nema dovoljno za sve kojima je pomoć potrebna.

„Ni blizu nije dovoljna ta mreža podrške. Mi koji se bavimo tim poslom znamo koliko smo pretrpani. Taj period osnovne škole i adolescencije jeste pokriven zakonski, ali malo je ljudi koji su direktno zaposleni, stručnjaci u školama su pretrpani poslom i nerijetko rade administrativne poslove. Moralo bi da bude mnogo više dostupnih stručnjaka. Podaci kažu da, ako bi se sada pojavili svi oni kojima je potrebna psihološka pomoć, posljednji bi došao na red za tri godine. Generalno je ljudima sve više potrebno podrške, a postoje sredine gdje nema nijednog dječjeg psihijatra ili psihologa specijaliziranog za rad s djecom. A ovakve situacije pokazuju, nažalost, koliko je to potrebno. I kad se zagrebe ispod površine, vidi se da se pitanja samo javljaju“, zaključuje  Stanojević.