Tradicionalno se u mirovinu odlazilo s navršenih 65 godina, no sada se sve više ljudi suočava s idejom da je napuštanje radnog mjesta u šezdesetima nerealno ili čak nerazumno, osobito s obzirom na današnje okolnosti - sve duži životni vijek i povećanje troškova života

Izvršni direktor investicijske tvrtke BlackRock Larry Fink, obraćajući se investitorima, upozorio je na izazove s kojima se suočavaju radnici koji planiraju otići u mirovinu u šezdesetim godinama.        ×ADVERTISEMENT          ×ADVERTISEMENT        

Fink kaže da rastom globalne prosječne životne dobi, problema s društvenim sigurnosnim mrežama te povećanjem troškova života mirovina u dobi od 65 godina neće biti ostvariva za mnoge ljude. On naglašava da je situacija s mirovinama puno teža nego što je bila prije 30 godina, a predviđa da će biti još teža za 30 godina, piše BBC.

Od 2000. do 2019. globalna prosječna životna dob povećala se sa 67 na 73 godine. Do 2050. UN očekuje da će jedna od šest osoba diljem svijeta biti stara 65 ili više godina. A kako populacija stari, mnoge će zemlje uskoro dosegnuti točku u kojoj će više ljudi napuštati tržište rada nego što će ulaziti na njega: u Velikoj Britaniji ta bi točka mogla biti dosegnuta do 2029. godine; u Brazilu do 2035. godine; u Indiji do 2048. godine, a u SAD-u do 2053. godine.

Profesorica Rebecca Sear, stručnjakinja za populaciju i zdravlje na London School of Hygiene and Tropical Medicine, ukazuje na činjenicu da se prosječna očekivana životna dob u Britaniji kontinuirano povećava od sredine 1850-ih godina. Međutim dob za umirovljenje nije se znatno promijenila tijekom tog razdoblja.

U kontekstu dramatičnih promjena u zdravstvenom i ekonomskom okruženju, postavlja se pitanje je li cilj umirovljenja u dobi od 65 godina potpuno nerealan u suvremenom svijetu?

Gal Wettstein, istraživač u Centru za istraživanje umirovljenja Koledža Boston, kaže da nije sasvim jasno zašto su srednje šezdesete godine stavljene u fokus. On smatra da postoji nedostatak jasnoće ili razumijevanja o tome zašto je baš ta dob postala standardna za umirovljenje u mnogim društvima.

Wettstein sugerira da je ta dobna granica možda donesena za poticanje ljudi da napuste tržište rada kako bi se oslobodilo mjesta za nove radnike.

Dob od 65 ili oko 65 godina i dalje se koristi kao globalni standard, unatoč tome što se postavlja pitanje njegove relevantnosti u suvremenom društvu.

U SAD-u je program zdravstvenog osiguranja Medicare dostupan samo odraslima koji imaju 65 ili više godina (osim u slučajevima mlađih osoba s invaliditetom). Također, Amerikanci mogu početi dobivati pune socijalne naknade tek u dobi od 67 godina.

Slično tome, u Britaniji građani mogu zatražiti univerzalnu državnu mirovinu (State Pension) sa 67 godina.

Mnogi programi za mirovinu i zdravstveno osiguranje usvojeni su sredinom 20. stoljeća, kada je prosječni očekivani životni vijek bio značajno kraći nego danas. Naprimjer, u Velikoj Britaniji prosječna očekivana životna dob iznosila je oko 66 godina za muškarce i 71 godina za žene.

Chris Parry, profesor financija na Sveučilištu Cardiff Metropolitan, sugerira da suvremeni građani imaju tendenciju provesti znatno više vremena u mirovini u odnosu na ono što je bilo u vrijeme usvajanja tih programa. Primjećuje da su ljudi sada zdraviji i aktivniji u kasnijim godinama života.

Vladine naknade i programi za umirovljenike bili su dizajnirani da podrže ljude tijekom godina umirovljenja, vjerojatno do prosječne očekivane životne dobi u to vrijeme. Međutim, kako su prosječna očekivana životna dob i zdravstveni standardi porasli, ljudi sada žive znatno duže, često do osamdesetih i devedesetih godina.

Problem nastaje jer se ti vladini programi nisu adekvatno prilagodili novoj stvarnosti. To znači da politike i naknade koje su nekada bile namijenjene podršci umirovljenicima više nisu u skladu s potrebama i stvarnošću suvremenog svijeta. Kao rezultat toga, mnogi umirovljenici suočavaju se s izazovima financijske sigurnosti i zdravstvene skrbi jer sustav nije usklađen s produženim životnim vijekom i promjenama u zdravstvenom stanju starije populacije.

Mnogi od njih oslanjaju se na vladine naknade i mirovine, ali ti iznosi često nisu dovoljni za udoban život. Neke osobe dodatno štede kroz investicijske programe za mirovinu, ali mnogi nemaju dovoljno ili nikakvu osobnu ušteđevinu. Kao rezultat toga, kada se suoče s rastućim troškovima života u ekonomiji koja doživljava inflaciju, njihova ušteđevina postaje manje vrijedna i ne pruža im dovoljno financijske sigurnosti.

Drugi aspekt koji se ističe je promjena u dinamici generacijskog bogatstva. Tradicionalno bogatstvo prenošeno je s generacije na generaciju, što je osiguravalo da mlađi imaju neki oblik financijske podrške svojih starijih članova obitelji. Međutim sada se primjećuje promjena u tom trendu te se resursi sve više preusmjeravaju prema starijim generacijama. To znači da mlađe generacije ne mogu uvijek računati na nasljeđivanje bogatstva ili financijsku podršku od svojih starijih članova obitelji, kao što je to nekad bio slučaj.

Mnogi stručnjaci slažu se da je mirovina u šezdesetima sada više san nego stvarnost. Kada je u pitanju umirovljenje, 'mislim da je 75. nova 65. godina', kaže Parry.