Zločin, pokušaj ubistva bivšeg fudbalera i ugostitelja Almira Raščića potresao je sve Goraždane, ali i svakog dobronamjernog čovjeka u BiH. Dok se ljekari Almiru bore za život, sa svakim otkucajem njegovog srca vrišti alarm koji nas upozorava da u gradu na Drini odavno nešto ne štima.

PIŠE: ERNAD METAJ           (Ljudski.ba)

Oprosti nam Almire! Oprosti nam jer smo godinama sklapajući oči, tebe, ali i sebe zavaravali da je život u Goraždu siguran i da BiH jednog dana može postati normalna država. Oprosti nam Almire jer nećemo sebi da priznamo da ovdje samo kriminalci i političari imaju perspektivu. Ti si to najbolje osjećao prvo kao sportista, a kasnije i kao privrednik uvijek imajući ispred sebe prepreke koje je sve teže preskočiti.

Kantonalni zastupnik Novog početka Senad Hubjer čiji je prezimenjak Nusret odnedavno novi ministar unutrašnjih poslova, nakon napada na Raščića na svom Facebook profilu napisao je "pod hitno početi s hapšenjem đubradi koja reketiraju građane i djeci prodaju drogu".

Nije se Hubjer zaustavio na tome, odgovarajući na logične komentare - što se ne hapse kad političari znaju ko to radi, dodaje: "Čitav grad već godinama zna, a ništa se ne poduzima. nije bitno čiji je ministar, nego je bitno da se već jednom počne raditi i ovo zlo iz grada da se što prije iskorijeni". 

Degutantnije od toga je samo pokušaj iz SDA koja je izgubila vlast da se ljudska tragedija iskoristi i za poneki politički poen pa se uz izraze zabrinutosti i suosjećanja prema porodici u objavi bivše premijerke BPK Goražde Aide Obuće istakne da je "ovo neprihvatljivo  društveno opasno ponašanje je još jedan tragičan primjer kako se nasilje i kriminal odnedavno raširio u našoj zajednici".

Sad je kasno nadmudrivati se ko je znao i od kada problem počinje. Bitno je da problem postoji i da se to mora priznati. Još važnije je da se počne rješavati.

Nemoguće je da se u svakom čovjeku koji se još bori da ostane živjeti i raditi u Goraždu nakon ovoga ne prepliću bol, tuga i strah. Almirova porodica boluje i tuguje zbog napada na oca, sina, brata i strahuje hoće li ostati živ, ali i kako će se njegova djeca nositi s traumom koju žive. Ostali tuguju i boli ih jer su nemoćni zaustaviti zlo pa je opravdan strah od budućnosti.

Priča nakon hitnog sastanka predstavnika kantonalnih institucija u kojoj je jedan od zaključaka da treba pojačati video nadzor u gradu me vratila na moj tekst objavljen u Oslobođenju prije šest godina. Od tada u Goraždu se osim vlasti ne mijenja ništa, samo je Almir na aparatima i bori se za život. Tada sam stvarnost u Goraždu nazvao 3 u 1 poredeći s kafom koja ipak ima gorak ukus. Goražde je davno stavilo table na ulazu u grad na kojima piše "Grad heroja, Grad rukometa" pa i onu "Grad pod video nadzorom". 

Od kamera u gradu, bar za sada istraga nema mnogo koristi kada je u pitanju napad na Almira. Čini se da cijeli grad ipak nije pod nadzorom. Heroji sve češće podižu ruku na sebe zbog socijalne, ali i druge nepravde. Tako ih je sve više na optuženičkim klupama, a politike se svađaju treba li im osigurati novac za odbranu na sudu. 

Sport se zaledio kao i velika sala u gradskoj dvorani koju ugriju tek pred dolazak gostiju na zvanične ligaške utakmice jer nema dovoljno goriva. Tako je od kada su table postavljene, a bilo je i prije njih. Kino i prozorište su misaona imenica, a klizanje u januaru je postalo redovnije od vode bez koje su građani dočekali i novu godinu.

Od potpune tragedije Goražde još jedino spašava privreda koja sve teže opstaje jer bi svi radije na budžet, lakše je i unosnije. Tamo odavno ne pije vode šta možeš i koliko znaš, već čiji si i koliko slušaš.

MUP se godinama kadrovski ne popunjava jer su konkursi kompromitovani, a za ministra se moglo s biroa, a u biografiji da od kompetencija stoji "lijepo pišem poeziju i prozu". Tako je moguće da u gradu s brojem ljudi kao ozbiljnija mjesna zajednica u Sarajevu, koji ima svoj MUP,  policija ne zna ko su reketaši i dileri drogom, a svi drugi znaju.

Almir je još jedna žrtva sistema u kojem podobni ne mogu parirati kriminalcima koji su sposobni. U Sarajevu imaju svoje brige, a među njima je i treba li graditi hidroelektrane na Drini.  Hoće li tamo biti života politikama odavno ke postalo svejedno. Nikoga više ne interesuje jesu li zidovi podignuti oko rijeke po zakonu, sad se došlo na vlast pa treba o projektima misliti.

Ako ne dobije i ovu bitku, Almira sigurno očekuje bolji svijet, nama, koji smo imali sreće da ne budemo na njegovom mjestu, ostaje da ga, ako se nešto osim pozicija u vlasti ne promijeni,  tražimo sa prtljagom u ruci.

Pucanj iz Goražda odjekuje cijelom BiH i upozorava da Pravda za Dženana i Pravda za Davida u stvari postaje Pravda za svako dijete, majku, oca, sestru, brata, prijatelja koje možemo već sutra izgubiti jer su političari BiH prepustili huliganima i kriminalcima.