Ilka Marić koja je imala 72 godine i njena 37-godišnja kćerka Ruža, kao i 14 drugih civila, nisu nikada pronađeni.
Njihova se imena nalaze na spomeniku 33 žrtve hrvatske nacionalnosti koje su 8. na 9. septembar 1993. ubili pripadnici Armije BiH. U Grabovici, mjestu koje se nalazi 30-ak kilometara sjeverno od Mostara je, prema priči mještana, prije rata bilo oko 45 kuća, saobraćali su autobusi i vozovi kojima su stanovnici išli u škole i na poslove, piše detektor.ba.
U tim su kućama početkom maja 1993. prihvatli i vojnike jedinica Armije koje su zauzele Grabovicu. Ante Marić se sa još nekoliko vojno sposobnih mušakaraca izvukao prema Mostaru, dok su njegava majka i sestra ostale u kući.
“Rastali smo se ujutro kad je bio napad na Grabovicu i ja sam se sklonio, kontao sam oni su civili, neće ih niko dirati. I četiri mjeseca ih stvarno nisu dirali. Po porukama, po informacijama koje sam dobijao od nekih ljudi, od prijatelja, bilo je tu pljački, ali nisu ih maltretirali“, priča Marić.
Prema njegovim riječima, od majke i sestre je dobijao cenzurisane poruke preko Crvenog križa, koji ih je evidentirao.
“Bile su u svojoj kući. Ja sam dobio zadnju poruku od Crvenog križa 2. septembra 1993. godine. Napisale su: ‘Dobro smo, nismo gladni’, jer znate da na selu uvijek imate nešto“, prisjeća se Marić.
On kaže da su nekoliko dana od te zadnje poruke ubijeni civili, većinom stari i žene u Grabovici, jer u selu nije bilo vojno sposobnih muškaraca. Kada se zločin desio, kako kaže, bio je zabranjen pristup i Crvenom križu i UNPROFOR-u. Ubistva su preživjela samo dvojica dječaka kojima su ubili majku, oca, sestru, babu i dedu.
“Po nekakvim informacijama, dosta tijela je bačeno u Neretvu“, kaže Marić, koji nikada nije saznao šta se desilo njegovoj majci i sestri.
Predsjednik Udruge Hrvatskih stradalnika “Grabovica ‘93“, Josip Drežnjak, detaljnije pojašnjava kako je ABiH vojnički zauzela naselje uz rijeku Neretvu 10. maja 1993. godine i skoro puna četiri mjeseca sa mještanima živjela, nakon čega su počela ubistva.
“Ta grupa, koja je došla ipak iz Sarajeva, na zahtjev ovih koji su boravili već četiri mjeseca, koji su tražili znači pojačanje, dolaze za operaciju ‘Neretva 93.’ i smještaju se ovdje u kuće. Pri dolasku, 8. septembra 1993. već u kući Pere Marića se dešava Marićevo i ubistvo njegove supruge Dragice, da bi naredno jutro krenuli od kuće do kuće da ubijaju ostale. I preko puta na drugoj strani Neretve je šest ljudi ubijeno“, ispričao je Drežnjak kojem su u Grabovici 1993. ubijeni majka Ljubica, otac Živko i stric Ivan.
S Drežnjakom novinari Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) razgovaraju ispred spomen-obilježja na kojem je ime Mladenka Zadre, najmlađe četverogodišnje žrtve. Najstarija žrtva zločina u Grabovici je bio Marko Marić, koji je imao 87 godina.
Ono što je bolno i neshvatljivo za porodice žrtava, prema Drežnjakovim riječima, je činjenica da su civile ubili vojnici koji su živjeli sa njima i dijelili hranu koju su imali u mjestu u kom nije bilo sukoba. Uz to, kako kaže predsjednik Udruge “Grabovica ‘93“, je činjenica da sva tijela nisu pronađena ni tri decenije nakon zločina. Zvanična razmjena tijela je bila 1994. godine i od tada nisu pronađeni novi posmrtni ostaci.
“Kad smo te 1994. dobili 12 vreća posmrtnih ostataka, što nas je isto jako iznenadilo, nismo mogli da se odredimo, jer su u nekim vrećama bile pomiješane kosti. Zahvaljujući Međunarodnoj komisiji za nestale osobe (ICMP) i DNK analizi, uspjeli smo da vidimo kome pripada svaka koščica. Od žene, koja je živjela na kraju sela, nađeno je stopalo, a od žene sa drugog kraja sela – samo glava“, kazao je Drežnjak, pitajući odgovorne institucije zašto se na radi dalje na pronalasku 16 osoba.
Nakon razmjene 1994., tijela su proslijeđena u Split radi dalje analize, gdje su članovi porodica išli na prepoznavanje. U patološkim nalazima, kako je naveo Drežnjak, konstatuje se da je kod pojedinih osoba smrt nastupila usljed udaraca po lobanjama i da nisu svi usmrćeni vatrenim oružjem.
Marić kaže da je spreman nagraditi svakoga ko ima podatak o lokaciji gdje se nalaze tijela nestalih članova njegove porodice, ali da mu lično nije nikada tražen novac za informacije.
Gdje je predmet za Grabovicu?
Porodice žrtava iz Grabovice kažu da godinama pokušavaju od institucija saznati šta se dešava sa počinicima zločina i istragom, ali da dobijaju samo informaciju da je “predmet živ“, iako su, kako kažu, odavno dostavili svu potrebnu dokumentaciju.
Iz Tužilaštva BiH su na upit BIRN-a BiH odgovorili da “na navedenom predmetu rade kolege iz Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK).
Sa druge strane, iz Tužilaštva HNK-a navode kako su “nakon provjera u evidencijama, odnosno uvida u TCMS bazu podataka utvrdili da trenutno, od predmeta koji su u prijavi ili istrazi u ovom Tužilaštvu, nije evidentiran niti jedan predmet koji je vezan za navedeni događaj u mjestu Grabovica, u navedenom razdoblju.“
Sudovi u BiH su, zbog zločina protiv civilnog stanovništva u Grabovici, osudili petoricu pripadnika Armije BiH na zatvorske kazne, a žitelji iz ovog mjesta kažu da su njih petorica osuđeni samo zbog ubistva dvije porodice.
Enesa Šakraka, bivšeg pripadnika Devete motorizovane brigade ABiH je Kantonalni sud u Sarajevu osudio na deset godina zatvora zbog ubistva Ljubice i Mladenke Zadro, dok je Mustafa Hota u istom sudu osuđen na devet godina zbog ubistva Pere i Dragice Marić, a obje presude su izrečene nakon sporazuma o priznanju krivnje.
Na po 13 godina zatvora su osuđeni Nihad Vlahovljak, Haris Rajkić i Sead Karagić pred Kantonalnim sudom u Mostaru zbog ubistva troje članova porodice Zadro, odnosno Ivana, Matije i Mladena 9. septembra 1993., a Vrhovni sud Federacije BiH je kasnije potvrdio ovu presudu.
Po komandnoj odgovornosti se za ovaj zločin u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) sudilo Seferu Haliloviću, bivšem načelniku Štaba Vrhovne komande ABiH, ali je on oslobođen krivice uz obrazloženje da nije imao stvarnu kontrolu nad jedinicama koje su počinile zločine u Grabovici, niti je utvrđeno da je Halilović bio komandant operacije “Neretva 93“.
Prema podacima Udruge Hrvatskih stradalnika “Grabovica ‘93“ u ovom mjestu su 8. na 9. septembar 1993. ubijena 33 civila, dok je presudom u predmetu Halilović konstatovano da su “pripadnici 9. brigade i neidentifikovani pripadnici Armije BiH ubili 13 mještana koji nisu aktivno učestvovali u neprijateljstvima“, kao i da “tužilaštvo nije uspjelo van razumne sumnje dokazati da su u predmetno vrijeme pripadnici Armije BiH u Grabovici ubili 14 osoba“.
“Vijeće primjećuje da je tokom suđenja šest, od navodnih žrtava, povučeno iz optužnice“, navodi se u presudi.
Iako je MKSJ oslobodio Halilovića zbog činjenice da Tužilaštvo nije dokazalo njegovu efektivnu kontrolu nad vojnicima u Grabovici, konstatovano je ipak da su do ranog poslijepodneva 9. septembra 1993. pripadnici jedinica Armije BiH, koje su u to vrijeme bile prisutne u ovom mjestu, ubili određeni broj mještana.
“Pretresno vijeće naročito uzima u obzir bešćutan način na koji je pripadnik 9. brigade ustrijelio Peru Marića, sjedeći za stolom preko puta svoje žrtve. Pretresno vijeće uzima nadalje u obzir okrutan način na koji su ubijene Ljubica Zadro i Mladenka Zadro. Ljubica Zadro nosila je u naručju svoju četverogodišnju kćer Mladenku, kada su u njih obje iz blizine pucali pripadnici 9. brigade“, kazao je predsjedavajući Sudskog vijeća Liu Daqun na izricanju presude Haliloviću.
Gubitak nade i strpljena
U Grabovici je danas obnovljeno nešto više od 20-ak kuća u koje ljudi povremeno dođu, dok u mjestu žive, kako kaže Marić, mahom stariji koji su u penziji.
Uz želju da nađe posmrtne ostatke svoje majke i sestre, Ante Marić želi i da se počinioci zločina konačno procesuiraju.
“Reći ću u svoje ime da ja gubim i strpljenje i nadu, jer se apsolutno ništa ne radi. Znam ‘x’ slučajeva pojedinačnih ubistava, pa se rješavaju. Nisam rekao da se to ne treba riješiti, ali zar nije prioritet da se rješavaju ovi veliki zločini? Puno je jednog čovjeka ubiti, a ne 33“, kaže Marić i navodi da bi sve žrtve trebalo tretirati na isti način, ali da se to, nažalost, ne dešava.
Drežnjak, s druge strane, navodi da preživjelima iz porodice Zadro ništa ne znači zatvorska kazna, kada njihovi najmiliji nisu pronađeni, kao i da ne smije biti nedodirljivih, pogotovo za one koji su bili spremni da ubijaju.
“Mi u Bosni i Hercegovini moramo živjeti i ne možemo jedni bez drugih. Želim da jedni drugima pomažemo, da nastavimo bolje. Kao što želim ovdje da se poboljša stanje i da pronađeno jednu kost, tako želim da i drugi pronađu posmrtni ostatak“, zaključio je Drežnjak.
