Izbori u Srbiji biće održani u neđelju, 17. decembra. Ukoliko se ne desi iznenađenje ravno pobjedi podgoričke Budućnosti protiv Real Madrida u fudbalu, Aleksandar Vučić i SNS pobijediće i imaće šansu da formiraju novu vladu.
Šanse srpske opozicije da osvoje većinu gotovo su ravne nuli. Nešto bolje stoje u Beogradu, gdje Vučićeva popularnost nije tako velika kao u ostatku države. Eventualni poraz u Beogradu bi, međutim, samo “lakše ranio” Vučića. Čvrsta kontrola koju na državnom nivou ima nad svim institucijama i gotovo totalna dominacija medijskim prostorom i sektorom bezbjednosti ostaće i dalje netaknute.
Iznenađenje u vidu pobjede opozicije u Srbiji mnogo bi značilo za demokratiju u regionu. Međutim, što se tiče bezbjednosti Zapadnog Balkana, situacija se ne bi mnogo promijenila. Spoljno-politička platforma glavne opozicione koalicije u Srbiji gotovo je prekopirana Vučićeva – ni oni ne priznaju nezavisnost Kosova, odbijaju da osude Putinovu agresiju na Ukrajinu i neće uvesti sankcije Rusiji ukoliko pobijede. Druge opozicione partije su još ekstremnije – otvoreno podržavaju Rusiju i traže da Srbija prekine pristupne pregovore sa EU.
Ko god da pobijedi, Srbija će ostati rival interesima Zapada, glavni izvor nestabilnosti u regionu i blizak politički i ekonomski partner Rusije i Kine.
Napori Zapada na suprotstavljanju srpskom (i posredno ruskom i kineskom) malignom uticaju na Zapadnom Balkanu bili su do sada nedovoljni i neadekvatni. SAD je prilično nezainteresovana za region – pažnja je usmjerena drugdje, na ratove u Izraelu, Ukrajini i na Indo-Pacifik. Kako bi na neki način “pomirili” tu nezainteresovanost i iskrenu želju i potrebu za mirom i stabilnošću na Zapadnom Balkanu, planeri u Stejt Dipartmentu smislili su strategiju da “umiruju” Vučića tako što će mu progledati kroz prste saradnju sa Putinom i Šijem, kao i pokušaje da destabilizuje BiH, Kosovo i Crnu Goru.
Bajdenova administracija računa da će puštanjem “manjih” destabilizacija biti u mogućnosti da izbjegnu veće.
Sa druge strane, EU je u posljednjih 20 godina pokušala da Balkan stablizuje i privuče svojoj orbiti kroz projekat proširenja. Međutim, proširenje je sada de facto blokirano i takvim će, makar na kratki rok, i ostati. Zato je EU smislila svoju taktiku zadovoljavanja Vučića – pritiskajući Kosovo da učini značajne ustupke Srbiji u pregovorima o normalizaciji odnosa, iako Kosovo ne dobija ništa opipljivo zauzvrat.
Pokušaj terorističkog napada na Sjeveru Kosova 24. septembra, koji je orkestriran od srpskih obavještajnih službi, moguće uz pomoć Rusije, bila je prilika za EU i SAD da prestanu sa politikom popuštanja i zauzmu oštriju poziciju prema Srbiji. Ipak, Vučić je uspio da se izvuče sa verbalnim packama i kroz obećanja da će ponovo biti “dobar momak”.
Pogoršanje političke i bezbjednosne situacije vidljivo je i drugdje u regionu. U BiH, Republika Srpska i njen pro-ruski lider Dodik sve su glasniji u zahtjevima za secesijom. Dodik je odavno uspio da sabotažom federalnih intitucija iznutra pretvori BiH u državu kojom je nemoguće upravljati. Sada je ohrabren da podigne ulog i otvoreno traži odcjepljenje. Ukoliko se ono desi, gotovo sigurno dovešće do novog građanskog rata u BiH.
U Crnoj Gori, ministar pravde je juče dao intervju i javno priznao da je, u toku mandata prethodne (pro-srpske) vlade crnogorska obavještajna služba služila kao “ispostava službi bezbjednosti van NATO sistema”. Ova izjava posebno je upečatljiva znajući da je pomenuti ministar, Milović, počeo karijeru kao jasno orijentisan pro-srpski i pro-ruski aktivista/političar. Ipak, Milović, koji je prešao sličan politički put kao njegov saveznik, premijer Spajić, sada, kada je na vlasti, ima mogućnost da svojim očima vidi kako je rusko-srpski maligni uticaj uništio crnogorske službe bezbjednosti i učinio državu izuzetno politički nestabilnom.
Vrlo je neizvjesno da li političari poput Milovića ili Spajića, ili crnogorska opozicija koja je čvrsto euro-atlantski orijentisana, imaju moć da zadrže Crnu Goru u zapadnoj orbiti. Više je puta rečeno – političari poput predsjednika Crne Gore Milatovića i predsjednika crnogorskog Parlamenta Mandića čvrsti su saveznici Vučića (samim tim i Putina). Veliko je pitanje da li prozapadne struje imaju većinu u crnogorskom Parlamentu, čak i ako bi se takve struje iz vladajuće većine i opozicija udružile.
Takođe, čak i u hipotetičkom scenariju da prosrpski i proruski elementi budu izbačeni iz vladajuće koalicije, Vučić može, i hoće, iskoristiti Srpsku pravoslavnu crkvu i agenture koje su Srbija i Rusija uspostavile u Crnoj Gori, a koje su u posljednje tri godine puštene da neometano funkcionišu, da izazovu nestabilnost i haos u Crnoj Gori.
Situacija u BiH, Crnoj Gori, Srbiji i na Kosovu jasno ukazuje da zapadni pristup Balkanu u proteklih pet godina nije bio uspješan. Nema, međutim, puno nade da će se taj pristup promijeniti, makar ne na kratak rok. Kao što je već rečeno, Bajdenova administracija preokupirana je drugim krizama. Pored toga, i dalje se nadaju da će Vučić, ako dobije izbore, ispuniti obećanje da implicitno prizna Kosovo.
Tačno je da je vrijeme za to ograničeno – Bajden želi da se pitanje Kosova riješi prije predsjedničkih izbora u SAD, koji su u novembru 2024, kako bi ispunio obećanje dato albanskoj dijaspori u SAD da će Kosovo biti priznato u toku Bajdenovog prvog mandata. Sljedstveno, Vučiću će vjerovatno biti dato vrijeme do proljeća/ljeta da ispuni što se od njega očekuje povodom Kosova.
Što se tiče EU, toj organizaciji je na raspolaganju efikasan način kako da dugoročno riješe balkanski problem – ubrzanje procesa proširenja, revitalizacija “principa regate” s jedne strane, a jasni zahtjevi svim kandidatima da implementiraju reforme, promovišu zapadne vrijednosti i (u najvećoj mjeri) iskorijene korupciju, organizovani kriminal i maligni ruski, kineski ili srpski uticaj.
U vezi sa Kosovom, konkretno, konačno priznanje od preostalih pet članica EU koje još uvijek to nijesu završile i jasna podrška suverenitetu, teritorijalnom integritetu i demokratskim institucijama te zemlje, u kombinaciji sa oštrijim pristupom prema Srbiji, imalo bi značajan potencijal da ohrabri proevropske snage na Kosovu, u susjednim zemljama i konačno stvori prilike za njihovo (koliko god ih bilo malo) jačanje u samoj Srbiji.
Ipak, trenutno nema indicija da će EU krenuti tim putem. Iz jednostavnog razloga – da bi ova strategija bila uspješna, potrebno je “odmrznuti” proširenje. Neke članice EU, u prvom redu Francuska, žele, međutim, da proces proširenja ostane zaglavljen.
Vučić i Putin zato 2024. vide kao šansu da konsoliduju i uvećaju uticaj u regionu. Već su prisutne indicije da će Vučić, nakon što pobijedi na izborima, otezati formiranje nove vlade što je duže moguće – upravo da bi izbjegao ispunjenje obećanja da implicitno prizna Kosovo.
Vučić se takođe nada pobjedi Trampa u SAD – ne zato što posebno voli Trampovu politiku (na kraju krajeva, oštar kurs koji Tramp zauzima prema Kini i sklonost naglim potezima ukoliko stvari nijesu po njegovoj volji ne mogu se baš sviđati Vučiću), već zato što se nada da će iskoristiti značajan (cinici bi rekli koruptivno stečen) uticaj koji ima na bivšeg visokog zvaničnika u Trampovoj administraciji Ričarda Grenela, koji je nažalost i dalje uticajan u krugovima bliskim Trampu.
Ko god, međutim, pobijedi u SAD, Vučićeva strategija će ostati ista –skretanje pažnje SAD kroz davanje lažnih obećanja da samo on može region učiniti stabilnim. A kad je jednom pažnja odvučena – onda Vučić daje sve od sebe da učini Balkan što nestabilnijim i tako pomogne Putinu.
Naravno, korist za Vučića i Putina je gubitak za sve ostale. Najveći gubitnik je tu stabilnost regiona, koja će u 2024. vjerovatno biti još ugroženija. Kako sada izgleda, jedina stvar koja bi fokusirala i regionalnu i pažnju Zapada je izbijanje oružanog sukoba negdje na Zapadnom Balkanu. Zbog toga, mogućnost da će region ubrzo biti prisiljen da prihvati srpsku (rusko-kinesku) dominaciju ili ponovo iskusi oružani sukob još jednom pokazuje koliko je situacija teška.
Novogodišnji i Božićni praznici, tradicionalno, vrijeme su za radost i nadu. Nažalost, na Zapadnom Balkanu nije mnogo ostalo ni jedne, ni druge.
