Odavno je poznata činjenica da je ono što najviše vrijedi i čime se najviše dičimo otišlo vani.

Piše: HRVOJE KOVAČ (Ljudski.ba)

Svjetsko, a naše, rekli bi sarkastično brojni zlobnici. No, fakti govore kako su vlasti u BiH, bez obzira na kojoj razini se nalazili, u posljednjih gotovo 30 godina učinili sve da se Bosanci i Hercegovci koji su trbuhom za kruhom ili prisilom napustili zemlju, potpuno od nje otuđe.

Gdje bi nam kraj bio da je uz Edina Džeku u špicu igrao Bosanac po ocu Zlatan Ibrahimović, u veznom redu uz Pjanića igru kreirao treći na svijetu Mateo Kovačić porijeklom iz Kotor Varoša. Da je u Teniskom savezu Banjalučanin Ivan Ljubičić, nekad treći tenisač svijeta, a pod košem uz Džanana Musu i Jusufa Nurkića skakao Mostarac Bojan Bogdanović. Da najbolja svjetska odbojkašica Tijana Bošković, rodom iz Bileće, brani boje svoje zemlje a ne susjedne Srbije. Da reprezentaciju BiH vole u Banjoj Luci i Mostaru, da nema nacionalizma i brojanja krvnih zrnaca u sportu, kulturi, biznisu...

SJETIM SE BOSNE

Nedavno sam u Švedskoj susreo divne ljude čiji su korijeni iz Banje Luke, pate za Krajinom, Bosnom, svojim Vrbasom, traže Bosnu u malenom gradu na jugu te zemlje, s nostalgijom se prisjećaju sretnih dana, a one teške, turobne, ratne godine preskaču, potiskuju, zaboravljaju. Uglavnom su to starije generacije Bosanaca i Hercegovaca čija veza s domovinom je neraskidiva. No, razočaravajuće je da se vrlo malo mlađih naraštaja, njihovih potomaka, sve više udaljava od Bosne i Hercegovine, iako nikad ranije nije postojala lakša i brža konekcija prema rodnoj grudi njihovih roditelja.

Sasvim je jasno da su za njihovu nezainteresiranost krivi naši političari.

Učmalost sredine i negativno političko ozračje, ali i gospodarska tromost i visoki nameti jedan su od glavnih uzroka zbog kojih strani kapital, pa tako i onaj za koji su mnogi naši iseljenici godinama mukotrpno radili, ne ulazi u BiH, te je i na taj način konekcija s dijasporom pokidana.

Da se razumijemo, u iseljeništvu ima superuspješnih mladih, obrazovanih ljudi s velikim kapitalom, ali im ne pada na pamet investirati u nesigurnu zemlju prepunu korupcije i destrukcije, te na taj način ugroziti svoj teško stečeni kapital.

Tko god je bio na Zapadu zna da je svaki dinar zarađen u Njemačkoj, Švedskoj, Norveškoj, krvavo zarađen. Surovi kapitalizam je neumoljiv.

U godini na izmaku koju su ponovno pojeli skakavci, neke stvari su se ipak pomaknule s mrtve točke. Kandidatski status BiH za članstvo u Europskoj uniji ulijeva nadu i budi optimizam, ali da bi se pokrenuli pregovori i stigla značajna financijska sredstva iz EU potrebno je napraviti korijenite reforme.

Ukoliko bi se zbilja postigao takav napredak i u narednim mjesecima napravile ključne reforme to bi potaknulo i dotok stranog kapitala, a samim tim i mlade ljude na ostanak u BiH.

NAJBOLJE ŠTO IMAMO JE IZVAN BiH

Vratimo se na početak priče. Najbolje što Bosna i Hercegovina ima u sportu, kulturi, poduzetništvu, biznisu, nalazi se izvan BiH.

U Norveškoj, Švedskoj, Njemačkoj, Luksemburgu, SAD-u...

Zemlja smo s najjačom dijasporom u Europi u odnosu na broj stanovnika. To blago, potencijal neviđenih razmjera, nikada nije iskorišten.

Dijaspora svake godine upumpa milijarde maraka u BiH, pomažući svojim obiteljima da prežive krizu s mizernim primanjima od kojih jedva krpe kraj s krajem.

I zato, krajnje je vrijeme da se trgnemo i napravimo prvi korak.

Vrijeme je da se Bosna i Hercegovina otvori dijaspori!