Jučer sam ušao u Mercator centar u namjeri da kupim neke osnovne namirnice za kuću, dok sam neke opravdano preskočio računajući na to da bih danas i taj „zadatak“ mogao usput obaviti.
Piše: HRVOJE KOVAČ (Ljudski.ba)
Kada sam jutros ušao u istu trgovinu dočekalo me je neugodno iznenađenje. Moj artikl je preko noć poskupio sa 8,90 KM na 13,30 KM. Gledam, ne vjerujem, provjeravam – istina je! Krenem nekoliko metara dalje, još jedan šok! Još jedan artikl skočio je za više od 30 posto u roku od samo nekoliko sati. Odlučim ne kupiti ništa, sjesti u automobil i odvesti se do konkurencije. Računajući da će se malo dulja vožnja isplatiti, ulazim u Bingo, krećem prema policama s istim artiklom, kad tamo – novi šok. I u tržnom centru tuzlanskog milijunaša Senada Džambića ista slika. Istina, artikl koji tražim nije poskupio kao Mercatoru, ali je na visokih 12.90 KM i kod njih preko noći iznenada stiglo enormno poskupljenje.
Ne vrijedi se žaliti potplaćenim kasirkama, koji mjesečno rade za siću, njima je ionako dosta njihove muke, a nisam imao živaca ići ni do knjige žalbi. Mada ću to svakako učiniti, jer je to moja građanska dužnost.
KAKVE INSPEKCIJE I BAKRAČI
Da se trgovci bogate preko leđa građana odavno je poznato, sjetimo se samo da je do prije nekoliko mjeseci suncokretovo ulje koštalo nevjerojatnih 6 maraka za litru, a nakon što je završila jagma i utihnula panika zbog fingirane krize, danas košta svega 3 marke i 60 feniga. I nikome ništa!
To što nam se događaju ovakve stvari dokaz je da nema države i da su građani prepušteni na milost i nemilost nemilostrdnih vlasnika trgovačkih centara koji rade što hoće, kad hoće i koliko hoće.
Inspekcije su ovdje nemoćne. Jer država nikad nije donijela zakon po kojem bi drastično kažnjavala ovakve slučajeve, a kad se i kazne pojedinci te su kazne minorne i simbolične i neće ni okrznuti bogate veletrgovce.
Na zapadu bi zbog jedne pritužbe na ovakvo brutalno poskupljenje katanac već bio na bravama trgovine, ali to je za slučajeve u našoj državi tek misaona imenica.
Što očekivati od države koja za razliku od okruženja jedina nije uradila ništa da smanji opterećenje građanima na hranu i gorivo, dok novac od akciza troši - netransparentno.
Nema ukidanja PDV-a na osnovne životne namirnice, nema odluka vlasti da ograniči cijene goriva, ukine akcizu, olakša barem za kratko velika opterećenja koja građane dovode u situaciju da podižu kredite kako bi preživjeli i svojim obiteljima priuštili osnovne živežne namirnice.
Činjenica je da je do sada po osnovu Akcize prikupiljeno 13 milijardi maraka. Podsjetimo, akciza na gorivo uvedena je prvenstveno zbog izgradnje autocesta. Ako uzmemo podatak da u prosjeku cijena kilometar autoceste košta 10 milijuna maraka, dolazimo do brojke od 1.300 kilometara. A, znamo li da BiH od početka gradnje Koridora 5C kroz državu ima izgrađenih tek nešto više od stotinu kilometara autoceste, postavlja se pitanje gdje je silni novac završio!?
Ne radi se samo o katastrofalnoj ekonomskoj situaciji nego i svakoj drugoj, političkoj i ukupnoj društvenoj situaciji. Takva situacija ne traje jednu nego čitavih trideset godina. To kod običnog čovjeka proizvodi osjećaj bespomoćnosti da vlastitim angažmanom može bilo što promijeniti. Stoga on, umjesto da se suprotstavi postojećem stanju, radije se opredjeljuje da traži rješenje kako prehraniti sebe i obitelj i kupiti kartu u jednom pravcu, daleko od Bosne i Hercegovine.
