Ljetopis Matice Srpske iz 1825 godine navodi da u Bosni žive Bošnjaci koji ispovjedaju islam ili su rimokatolici ili pravoslavni Bošnjaci. Čak i Ilija Garašanin (1812-1874), srpski pisac i političar, u svom (velikosrpskim) izvještaju/programu ‘Načertanije’ ne spominje da preko Drine žive Srbi već ih on naziva Bošnjacima grkoistočne vjere i to na desetine puta (47).

Piše: SUAD ĐOZIĆ, ReSTART BIH     (za Ljudski.ba)

Gavro Vučković (1826-1876) govori o tome kako je u carigradskoj patrijaršiji bio predstavnik bosanskog naroda i kako je bosanskom narodu služio više od deset godina. I kasnije piše kako mnogi pravoslavni sveštenici koji su stradali (od Osmanlija) su sve sami Bošnjaci bili. Vučković nedvosmisleno govori o jednom, vjerski izdiferenciranom, ali ipak jednom ‘bosanskom narodu’. Bosnu percipira kao domovinu i otadžbinu, a Sarajevo naziva prestonicom Bosne.

Kasnije u historijskom procesu koji je krenuo sa pravoslavnim sveštenikom i učiteljem Teofilom Bogoljubom Petranovićem 1862, koji je radio na širenju politički motivisane srbizacije među bošnjačkim pravoslavcima, Vučković postepeno napušta ono probosansko poistovjećivanje izraženo u predstavi jednog, iako vjerski diferenciranog ‘bosanskog naroda’.

Tek 1910 pravoslavci se prvi put na popisu izjašnjavaju kao pravoslavni Srbi.

Preskočimo sad do novije historije. Krajem 1994, Franjo Tuđman je bio prisiljen od strane ‘zapada’ i Rusije da prihvati plan Z4 sa kojim bi se ‘Republici Srpska Krajina’ garantovala ‘država u državi’. Između ostalog, imali bi svoju vladu i nacionalnu valutu. Srbi (Predsjednik Srbije – S. Milošević i M. Martić, lider RSK) su to odbili. Znamo šta se kasnije dešavalo. Da li iko danas u entitetu Republika Srpska vidi isti obrazac ponašanja, inata i prkosa Miloševića i Martića sa današnjim ponašanjem Vučića i Dodika?

Možda će neko reći da se Srbi nikad nisu poistovjećivali sa hrvatskom nacijom, posebno nakon Drugog svjetskog rata, ali su uživali u prelijepoj sada već dugi niz godina EU članici – R. Hrvatskoj (Knin i Ogulin blizu mora, a Vukovar bogat podunavski kraj). Međutim iz uvoda teksta vidimo da su se pravoslavni hrišćani s ovih prostora oduvijek poistovjećivali s bosanskim identitetom i Bosnu osjećali kao svoju domovinu.

Petranović je promijenio tok historije sa zlatnicima kojim je tajno kupovao srbizaciju, kao zamjenu za dotadašnji bošnjačko-pravoslavni, grčko-pravoslavni i bosanski identitet. Ali da prihvatimo realnost i sadašnjost. Budi ti Srbin, niko ne brani, ali ostaje činjenica da, kao takav, ponekad nisi uvažavan čak i u Beogradu (pokazalo se na posljednjim izborima u Srbiji). A kada kao Zdravko Čolić sa ponosom i bez imalo zadrške, kažeš svoj puni i pravi identitet, još na izvornoj ijekavici, onda si u cijelom svijetu prihvaćen. I u Zagrebu i u Briselu, Washingtonu, Berlinu, ali i u Moskvi. Nigdje te ne smatraju manje vrijednim (osim ako ne poklanjaš ukradene ikone). Ne stidiš se onoga što jesi jer tvoji hrabri preci su se s ponosom borili protiv Švaba na Sutjesci, Neretvi, Igmanu, Kozari, Drvaru…

Bosanski Srbi, a kažu da ih je u entitetu Republika Srpska (od 1.366.104 sa zadnjeg popisa 2013) ostalo još cca 600 do 700 hiljada (i to zajedno sa ostalim etnijama), trebaju dok je vrijeme da se okrenu svom vjekovnom bosanskom identitetu. Svaka druga priča je isključivo u interesu etno-mafije i put kojom su Martić i Milošević neracionalno i nepragmatično krenuli. Pri tome žrtvujući narod, familije, žene, djecu, sve zbog vlastitih ciljeva i interesa. Bosna i Hercegovina nije tijesna ni za koga. Svi imaju jednako. Prelijepe planine, jezera, potočiće u blizini avlije (dvorišta) u kojem smo odrastali. Šta danas imaju oni koji su otišli iz Karlobaga pored mora. Gdje su i šta rade?

Ovaj tekst nije u cilju zastrašivanja (kao onda Karadžić što je neke druge jer pitanje je ko bi danas više stradao), ali zašto, zbog koga i čega dalje kuhati. Gdje je kraj tome, prođoše nam životi u tome da ispunjavamo želje nezasitoj etno-mafiji u zaštiti opljačkanog. Imaju svoju vladu, ministre, zakone, policiju. Neka Dodik bude isključivo i samo Srbin, nek nauči ekavicu i nek i dalje kupuje vojvođansku zemlju i vile u Sankt Peterburgu kako bi se imao gdje skloniti, kada dovoljno zakuha. A mi građani, bez obzira na etničke i vjerske identitete, prihvatimo onaj primarni identitet, a on je bosanski. Uživajmo u svom na svom, odakle su nam preci.

Do kada da veći (Beograd, Moskva, Brisel i Washington) odlučuju i pitaju se više o nečem našem. Bosna i Hercegovina je otadžbina svih nas i Srbi, osim što se osjećate kao Srbi, ujedno su Bosanci i Hercegovci. Neka s ponosom i punih usta to izgovore kao što je to ovih dana uradio veliki i svima dragi Čola. I to na ijekavskom dijalektu.

Bosna i Hercegovina uređena po građanskom modelu (jednako kao što je entitet RS - Dejtonskim Ustavom), će izjednačiti prava i privilegije, ali i odgovornosti svih njenih građana. U tako uređenom društvu i državi bit ćemo zaštićeni od toga da nam kao ‘sjevernokorejski’ diktatori ubijaju djecu poput Dragičevića i Memića, da odgovaraju ako nas truju tehničkim zrakom ili neadekvatnim respiratorima, da nas zbog svoje pohlepe ne ostavljaju bez šumskih potoka i ribe u njima, bez šume koja spašava od poplava i klizišta, koja nam proizvodi kiseonik i na kraju bez pitke vode po kojoj je BiH bila poznata u svijetu, da nas ne procesuiraju zakonom o kleveti ako sa nečim nismo zadovoljni, a u isto vrijeme oni se štite diplomatskim imunitetom kada nas vrijeđaju i ponižavaju.

Volim Banja Luku i rado obilazim tamo prijatelje, obično usput se okupam u Balkani pored Mrkonjić grada. Obiđem i svoj kraj u Podrinju, Bratunac i Srebrenicu, odakle su moji Đozići. Volim ja i Beograd, turistički, i tamo imam prijatelje, ali ovo prvo je moje i svih drugih koji ovdje žive.

Pozivam sve da se pridruže izgradnji bosanske nacije. Zajedno će nam biti lakše se odbraniti od etno-mafije i pošasti dehumaniziranog sistema jednakijih od jednakih.