Uistinu, ima mnogo simbolike u tome što su i Zdravko Grebo i Nijaz Duraković na isti datum napustili ovaj svijet. Jedan 29. januara 2019., a drugi sedam godina ranije, 29. januara 2012. godine.

Obojica Hercegovci, jedan iz Mostara, drugi iz Stoca, najznačajniji dio života proveli u Sarajevu. I jedan i drugi dijelili su istu viziju građanske, demokratske, slobodne, nezavisne, suverene, ZAVNOBiH-ovske, Bosne i Hercegovine. Obojica su otvoreno izražavali bojazan za ovu zemlju.

Kao svoju najveću političku grešku rahmetli Nijaz Duraković, čovjek koji je živio multietničku ideju slobodne i građanske BiH je naveo što 1992. godine nije formirao patriotske jedinice SDP-a koje bi branile ideju multietične i građanske BiH. Plašio se zamjerki da pravi partijsku vojsku, a tu neodlučnost su najbolje iskoristili mesari i pekari koji su postajali komadanti i ljude vodili u smrt. Rahmetli Nijaz Duraković recimo u Miloradu Dodiku nikada nije vidio istinski potencijal za stvarnu promjenu nacionalističke ideologije u BiH smatrajući da se radi o „seoskoj varalici“. Zvuci harmonike iz Predsjedništva BiH bili su najslikovitiji prikaz toga jer bi Dodik s pjesmom „zavalio“ vlastiti i ostale narode za opstanak na vlasti i odbranu kriminala. kompleksa prema Beogradu, Zagrebu ili bilo kome van BiH. Bili su i do kraja ostali istinski građani Bosne i Hercegovine.

BiH jednostavno još uvijek ne funkcioniše kao društvo, jer da funkcioniše kako je nekad rekao Grebo državu bi nekako i sklepali. Kada bi se svi osjećali Bosancima I Hercegovcima imali bi funkcionalnu državu u kojoj bi svakom njenom pojedincu bilo potaman jer bi je svi voljeli, što znači da bi u njoj bilo dobro i Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i svima koji se tako ne osjećaju. Do sada su borci za konstitutivnost na svim stranama pobijedili Bosance i Hercegovce, a svako razuman i pametan priznat će da Srbima, Bošnjacima i Hrvatima zbog toga nije bilo bolje. Život je sve teži i skuplji, djeca nam odlaze, ostaju pusta polja i pašnjaci, ali i vile legitimnih predstavnika etničkih grupa.

Smrt Grebe i Durakovića se može smatrati krajem jedne ere. Profesor Grebo je bio otjelotvorenje nade da se u ratu i poslije rata može živjeti civilizirano. Mnogi će se složiti da se isto može reći i za profesora Durakovića.

Kako je dodao mostarski antifašista i kulturni radnik Sead Đulić kada ovakvi ljudi odlaze čovjek je neumitno zapitan: Kako ostati?

Nije li onda ovo trenutak da, zbog svih izazova koji su se nadvili nad ovom zemljom, dok strahujemo od „pucanja po šavovima“, postavi otvoreno pitanje - zaslužuje li Grebina i Durakovićeva vizija BiH veliku šansu? Nije li sarajevski El Comandante zaslužio još jednu, našu revoluciju, onu u promjeni mišljenja i političke paradigme u ovoj zemlji, odsudnu borbu za državu BiH, uz povik: No pasaran!

Tim prije jer takvu viziju BiH dijele stotine hiljada građana Bosne i Hercegovine!

Kakva je uopće budućnost naše države? Je li ovaj daytonski model istrošen i je li osnovana bojazan da će se nastaviti urušavati pod naletima nacionalizma, velikodržavnih projekata iz susjedstva i, u novije vrijeme, vrlo jasnog ruskog pritiska na BiH?

Ako je odgovor na barem neka od postavljenih pitanja potvrdan, onda se, svakako mora postaviti i pitanje pozicije građana Bosne i Hercegovine - Bosanaca i Hercegovaca? Jer, kako jednom reče prof. dr. Besim Spahić ima li svrhe da Bosna postoji bez Bosanaca?

Uostalom, kako zapisa Boris Dežulović, samo je u Bosni i Hercegovini čudno da se na popisu stanovništva pojave Bosanci i Hercegovci.

U ovoj zemlji se konačno mora čuti glas onih kojima je država Bosna i Hercegovina apsolutni prioritet i identitet. Neka oni, makar i simbolično, zatraže svoj, kako jednom kazao veliki Ivica Osim, četvrti entitet u kojem će živjeti svi normalni ljudi, bez stresova, poniženja, svađa...