Ono čega sam se najviše plašio o su djeca sa oružjem u rukama. Ukidaju se humanističke nauke, nezadovoljstvo se kanališe kroz agresiju, osvetu. Ovo nije samo propust roditelja, škole, već kompletnog društva. Ovo je nakon strašnog zločina u beogradskoj školi istakao sociolog i pisac Stefan Simić. Ubijanje nevine djece< i ljudi od strane jednog učenika za njega je problem cijelog društva, a neveo je i potencijalne krivce.
Veliki je broj frustriranih mladih ljudi, koji ne vide perspektivu, i rješenje za svoje probleme vide u ubijanju nedužnih. Masovni je porast deprimirajućih poruka koji mlade ljude dovodi u stanje potpunog beznađa. Potpuno je pogrešno pričati samo o agresivnim pojedincima, i slati prazne moralne poruke, kompletno društvo je sve agresivnije, ljudi izgubljeni.
I treba govoriti o uzrocima, a to je potpuno odsustvo pravca u kome idemo, gdje se ispušta iz vida ono najvažnije, a to je ljudskost. Ovo, nažalost, nije izuzetak, već uvertira gdje potisnuta agresija eskalira, umjesto da se razrješava, i bukvalno je svako meta.
Starice, psi, žene, drugovi slučajni prolaznici. Svako je meta, i u velikoj su zabludi oni koji će sve ovo svesti na pojedinačni slučaj nečijeg ludila. Potpuno sam siguran da bi mnogi mladi upotrebili oružje da im se nađe u rukama. Čim se ovo desilo u ranim jutarnjim časovima, nije to sa predumišljajem, već planirana akcija tokom praznika, a žrtve su svi.
I nije ovo samo zadatak policije, nego kompletnog društva da shvati šta postaje i u kom pravcu ideSvjedocima ovog slučaja, preživjelima, ovo će ostati trajna trauma. A za momka koji je pucao teško da ima nazad. 0 tome treba pričati, da nasilje nije rješenje. Nažalost, nasilje je uvijek odgovor na neko drugo nasiljeI to je krug koji nema kraja.
Sve dok ljudi jasno i glasno psihopate ne budu nazvali psihopatama imaćemo javnost i društvo kakvo imamo
Prvi mi na pamet pada Željko Mitrović. Sve što je organizovao do sada, samo psihopata može da uradiNe samo da bi zaradio, nego da bi se igrao ljudima. Toliko hladnokrvnih spletki, intriga, namještanja, pred milionima ljudi, to nijednom iole normalnom čovjeku ni na pamet ne bi moglo da padne.
Zatim Milomir Marić, koji svjesno budi najgore porive u ljudima, iz zabave, igrajući na kartu najnižih strasti, bez ikakve granice. Dokaz za to su rijaliti, njegovi jutarnji programi, uvijek i isključivo buđenje najnižih strasti, i njegovo hladno lice, koje u tome uživa, bez da ga suštinski bilo šta pomjeri, dirne. Samo i isključivo čista manipulacija.
Zatim Dragan J. Vučićević. Sve to što je izašlo u Informeru, sve te naslovne, napadi na nedužne ljude, to niko iole normalan ne bi mogao da radi. Zatim besramno hvalisanje Jovane Jeremić, koje je čisto sociopatsko ponašanje, koje se svjesno nameće u javnom prostoru, kako bi se poništio svaki blam, kriterijum, osjećaj za istinu, ili ukus. Totalno ništenje svega.
O vodećim političarima neću ni da pričam, to je posebna tema, ali jedno je sigurno, što je veći psihopata, ima veće šanse da uspije, jer ga ništa ne obavezuje da čini ono što čini.
Koliko je samo psihopata u javnom prostoru? Sve dok se ne smisle mehanizmi kako da se to sankcionišeImaćemo društvo kakvo imamo, Imaćemo ljude kakve imamo. Na smrt preplašene od svega, nesposobne da upravljaju svojim životima, kao kuhane žabe, koje ni ne znaju da su skuhane, dok ušuškano žive u iluziji tople vode, dok oko njih sve gori.
Psihopatija nije životno opredjeljenje, izbor, to je zlo, u čistom smislu, koje egzistira na tome da stvara zlo, da se hrani zlom, i da čini zlo. Što veće, i što više, njima bolje. Kao što etiketiramo dokazane pedofile, i treba, tako treba da etiketiramo i psihopate koji su sto puta gori. Ovi se skrivaju, vrebaju iz potaje, a ovi otvoreno i direktno razaraju sve pred sobom. Zarad čega? Zarad bolesne ambicije i igranje ljudskim sudbinama, tek tako.
Stvorena je takva atmosfera, da je svaki djelić društva ugrožen, uprljan. Dokle tako?! Dokle ćemo da im ćutimoi da mijenjamo kanale. Ne mijenjati, nego ukinuti! U protivnom, ono što sada živimo je Diznilend, naspram onoga što nas čeka, ali bukvalno.