Profesor Damir Marjanović koji je krenuo sa novim političkim projektiom Za nove generacije vratrio se u prošlost nakon što je dobio jednu predratnu fotografiju, a koja simbolizira izgubljenu mladost, ali i neku vrstu naivnosti da se gitarom mogao spriječiti sukob. Ti klinci su ipak ostvarili jednu veliku pobjedu, ali ona nije donijela sve ono što su želejli. Danas bi 30 godina kasnije djecu opet gurali u rat, a Marjanović zna da ovog puta pamet mora pobjediti.Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Trideset i prva je godina ovoj slici, a ja sam tek jučer saznao da postoji i to iz objektiva talijanskog humanitarca! Vanja javila Deji, Dejo javio meni, ja kontaktirao Vanju, Vanja me nije prepoznala, Armin jeste i zatvorio se krug! Eto mene 30 godina mlađeg, onaj s lijeva, gitara u ruci, odlučan da meni danas 30ak godina starijem dokaže da je ovaj goluždravac s preozbiljnim naočalama i tada bio tamo gdje je trebalo!

Neki bivši dječaci i djevojke su tog septembra 1991. godine naoružani gitarama, mladenačkim snovima i odlučnošću da brane jedni druge izašli na ulice! Imali smo nepunih 17, bili smo najljepši, najviši i najpametnije, te potpuno sigurni da ćemo pokrenuti svijet i da ćemo zaustaviti agresiju koja je kucala na vrata našeg Sarajeva. Pjevali smo, prkosili, zaustavljali saobraćaj, naveli strane fotografe da nas saslušaju i slikaju, ali te 1991. godine, nažalost nismo je uspjeli spriječiti gitarama! U godinama koje slijede mnogi od nas su je zaustavljali, i na kraju zaustavili, oružjem, srcem i dobro poznatim sarajevskim duhom. I mislili smo to je to! 

Dobili smo borbu nad borbama i sada je na nama samo da nastavimo živjeti svojim životima, a oni koji su nas tada vodili trebali su da nam nadoknade te godine jednom običnom prilikom  da živimo kao i svi naši vršnjaci, i da uživamo u ostatku mladosti u našem Sarajevu. No, nije se to desilo! U tih 25 godina, nakon rata, Sarajevu je oduzeto na hiljade sportskih medalja, oduzete su im i košarkaške i rukometne Bosne kojih nema čak ni u tablicama prve državne lige, a kamoli na tronu Europe gdje su nekada bile.

Oduzeli su nam sve lige šampiona koje nismo gledali na Grbavici i Koševu i sve one svjetski poznate bendove koji nam nisu svirali u Skenderiji i Zetri! Ukrali su nam skoro svako mlado, inteligentno biće koje bi nakon teškom mukom osvojenih i roditeljskim odricanjima zasluženih zlatnih znački i medalja na naučnim takmičenjima, prvom prilikom otišlo dalje da daje svoje znanje nekom drugom. Nisu nam vratili nijedno veliko, iole bitno, sportsko takmičenje, niti neki kultni prostor gdje bi mlada ekipa mogla da pravi neku novu sarajevsku muzičku rapsodiju. 

Na kraju, zadnjih par godina opet spominju kako bi nove generacije ponovo morale knjige, a ovaj put i tablete i mobitele, zamjene puškama, i to pričaju tako kao da su baš te nove generacije odgovorne za to što će se desiti! Zaboravljaju da je odgovornost na svima njima, ali i nama koji se moramo boriti za nove generacije i koji ne smijemo ponoviti greške naših roditelja!

Mi smo ti koji ruke naših dječaka i djevojčica možemo i moramo sačuvati od drnča kojim se čisti oružje i od barutnih čestica koji ostaju nakon svakog pucnja kao trajni ožiljak! Mi smo ti koji našoj djeci moramo pojasniti i objasniti da je ZNANJE najjače oružje novih generacija, i koji moramo čuvati njihove prste za tastature, listove knjiga, stetoskope, kuharske kutlače… Mi smo ti koji moramo za nove generacije Univerzitet u Sarajevu staviti na Šangajsku listu, vratiti najjače bendove u Zetru, Real na Koševo i konačno pobijediti Videoton na Grbavici. Naši roditelji to nisu uspjeli, ali mi moramo kako zbog njih, tako i zbog nas – jer OVE GENERACIJE se moraju izboriti za nove generacije!