Koncerti Marka Perkovića Thompsona – kroatizirane verzije nekadašnjeg pastriskog rocka Gorana Bregovića i Bijelog Dugmeta nisu tek raspojasani muzički događaji na kojima nastupa zvijezda, koje nije bilo u javnosti duge dvije godine.

Piše: FARUK KAJTAZ (Izascene)

Iza tih koncerata na kojima se u pripremi i zagrijavanju ili na stadionu pjevaju nove, ali i stare „budnice“, krije se puno širi fenomen.

Radi se o jako dobro upakovanoj mješavni muzike (glazbe) himničnih melodija i jakih riječi. Politke urolane u patriotizam, koji ima svoj jasan kontinuitet i proteže se ne samo na Domovinski, već i na Drugi svjetski rat.

Originalnost i kreativnost su u drugom planu, jer publiku ne zanima šta je to i od koga Perković, kao i Bregović nekada „posudio“, već sama poruka pjesme, te masovna ekstaza do koje dolazi kada Thompson izađe na stage s mikrofonom i zastavom-šahovnicom, kao što je nekada Dugme izlazilo na scenu uz ikonografiju, koja je neodoljivo podsjećala na vrijednosti bratstva-jedinstva.

Za razliku od Bregovićevog hinjenog – gotovo hipijevskog jugoslovenstva negdje na tragu ideja južnoslavenskog integralizma s početka 20 stoljeća, Perkovićeva verzija suštinski iste stvari reducirana je samo na jedan etnički korpus i više isključivo desnih hrvatskih političkih opcija. Kako u Hrvatskoj – još više u BiH, a posebno u Hercegovini.

...jel' se gospa hercegovska suza naplakala... to upitaj milo moje putem do Mostara.

I najnoviji Perkovićev hit „Ako ne znaš šta je bilo“?, koji je odmah uhvatio korijenja u njegovoj fanatično odanoj publici svojevrsni je politički manifest napisan sa jasnom premisom da je u Hrvatskoj došlo do „masovnog zaborava Domovinskog rata“, te da to treba izmijeniti.

Pozvati se na stare provjerene vrijednosti i nastaviti kontinuitet jedne ideje. Koje? Imate pravo samo jednom pogađati!

Slučajno ili ne comeback Thompsona i Bijelog Dugmeta se ove ljetne koncertne sezone na Balkanu – poklopio!? Oba pola balkanskog pastirskog rocka sa različitim ideološkim predznakom ponovo su u trendu. Taj plus i minus se u isto vrijeme odbijaju i privlače – te postaju razlogom svoga postojanja.

Ni Thompson, kao ni Bregović nekada nemaju problema sa idejom koju otvoreno promoviraju, već načinom njene realizacije i što je još važnije očuvanja. „Za buduće generacije“.

Zato Thomson pita: Jel' to i vaša domovina? (nakon čaše vina), dok je u Bregović kroz usta Alena Islamovića, čija farba vokala neodoljivo podsjeća na hmm... Thompsona.. raspadajućoj Jugoslaviji pjevuši: moja sirota kraljice jugo, jugice...ko ne sluša pjesmu – slušat će oluju!

Uglavnom na Balkanu i dalje nakon svega - isto stanje. Red i ravnanje. Nacionalno i ono drugo...

Ako ko slučajno „zaboravi“ nešto važno ili pipne u "svetinje" - tu su dežurni trubaduri da ih u formi zabave - podsjete. A narod ko narod... u transu plače i pjeva ne sluteći šta se, zapravo, iza brda valja, dok njihovi idoli ugodno slažu nove „šuške“ i nekretnine!

I zato... „Pljuni i zapjevaj! „Ako ne znaš šta je bilo“?