Nekakva američka „crna lista“ služila je sve donedavno Miloradu Dodiku tek kao „potvrda“ da je, navodno, na pravom putu i da njegova politika daje rezultate.

Piše: FARUK KAJTAZ (Izascene)

Suštinski izostanak bilo kakvih ozbiljnih posljedica, Dodika je uljuljkao u uvjerenju kako mu SAD, eto... ne mogu ništa, te da su te sankcije samo tigar od papira. Mala neugodnost.  

Nešto što ga ne treba previše brinuti i što mu - na kraju krajeva samo podiže ugled među nacionalistima i rusofilima poput njega u Moskvi, Beogradu ili Banja Luci.

Međutim, problem sa američkim sankcijama je u tome što one, u pravilu, nisu sredstvo brzog pritiska, već poluga moći koja svoje prave rezultate daje u dužem vremenskom periodu. Dobar je to "poučak" i za sve one ostale, koji misle da mogu sa Amerikancima "igrati igru - bez igre".

Na početku sve izgleda nakako diplomatski „benigno“, jer je baš tako dizajnirano. Da bude neka vrsta poruke za sasvim određene političare i politike da malo stanu na loptu i porazmisle o svojim potezima ili strategijama.

Kako taj sistem ranog upozorenja da SAD misle ozbiljno kod Dodika nije izazvao nikakve pažnje vrijedne reakcije ili promjene stavova, Amerikanci su odlučili malo povećati uloge u ovoj igri.

I odjednom... sankcije više nisu negdje „tamo daleko“...iza sedam brda i sedam mora... već u vlastitom dvorištu ili bolje reći - banci!

Kao ni mnogi drugi prije njega, koji su se busali u „prsa junačka“ ni Dodik nije shvatio kako posljedice američkih sankcija nisu pitanje njegovog odnosa prema njima, već samo procjene Amerikanca kada će ih aktivirati i u kojoj mjeri.

Kada će pritistnuti dugme, jer je sasvim predvidljivo kako će najvažnije finansijske institucije reagovati kada se pred njih stavi dilema: ili SAD ili Dodik?   

Kako su svi raniji krediti odavno potrošeni, a Dodik uporno nastavlja prkositi i družiti se sa Putinom – stigao je i taj trenutak. Da mečka zaigra i pred bankama u entitetu RS.

I to je samo početak...

Taj golemi i teški točak sankcija se pokrenuo i sada se može zaustaviti samo hitnim reakcijama Dodika. Njegovim posipanjem pepelom ili pokušajem da se nekako politički „prepakuje“ u hodu. Odustane od dosadašnje destruktivne politike. Okrene leđa Moskvi i zaboravi Putina.

Koliko je to realno? Malo! Mile je jednostavno otišao – predaleko i došao do tačke sa koje nema povratka. I šta da se sada radi nakon svega? Nakon toga, većinom, lažnog osjećaja važnosti i moći?

Kako kaže parafraza one poznate reklame?

Neke se stvari ne mogu kupiti... za sve ostalo tu su... američke tehnike i taktike ubjeđivanja!