Mnogo je polemika o tome da li su prošla vremena bila bolja od ovog koje živimo. Sve se promijenilo, to je činjenica, a percepcija ovisi o ličnim iskustvima, ili načinu na koji smo mlađim generacijama prenosili svoja iskustva. Ipak, tekst Elvira Šeštelića zaslužio je našu pažnju i prenosimo ga u cijelosti.

Vratite mi moj život. Vratite mi vrijeme bez zlobe, vrijeme bez sujeta. Vratite mi beskrajnu sreću života u maloj seoskoj mahali.

Vratite mi nazad miris pogače kad se ulicom vraćam kući. Vratite mi sijela i smijeh prisutnih komšija na njima.

Želim da se vrate ispraćaji u vojsku, groteskni svatovi. Vratite mi autobusne gužve i zajedničke nove godine. Želim nazad onaj osjećaj sreće kad pijemo "zajedničku slatku" zbog kupovine fiće.

Vratite mi nazad one nane blage naravi i umilna osmijeha.. Želim opet osjećaj radosti zajedničkog rada na njivi i mirisa majčine sofre za kopače.

Želim nazad osjećaj sreće kada se otac petkom vraća sa posla iz Zagreba. Želim nazad taj zajednički vikend. Hoću nazad i odlazak u mekteb sa cjepanicom pod rukom.

Ne bi mi bilo mrsko otići u školi u "ćošak". Samo mi vratite vrijeme. Ne zbog mladosti. Samo zbog osjećaja zadovoljstva i sreće koja je ostala u onom vremenu.

Vremenu bez mnogo materijalnog, a duša prepunih radosti. Tiho i neprimjetno putujemo. Kosa nam mijenja izgled. Nesta iskrenog smijeha a mi odosmo u neko drugo vrijeme. Bez radosti.. Bez sreće...