Bivši učenik OŠ Vladislav Ribnikar u Beogradu koja je bila mjesto stravičnog zločina daje razloga da se dublje razmisli o uzrocima zbog kojih se to desilo. Dječak Kosta jeste počlinio stravičan zločin, ali osim osude neophodno je tačno ustanoviti zašto se odlučio na taj korak. Ispovijest prenosimo u cijelosti, a ime ostaje poznato redakciji.

"Druže, ja sam išao u tu školu kada sam prognan iz Hrvatske i nemam riječi hvale. Tu idu djeca bogataša, a ja sam bio jedini izbjeglica i svi su me zvali Hrvatom ustašom, i svaki dan poslije škole sam imao fer borbu u kojima sam bio bolji, jer sam trenirao boks. O nastavnicima neću ni da pričam, makar tad su bili ološ. Dečko je imao problem. 

Pogledajte izjavu oca od žrtve koja je preživjela napad da Kosta nikad nije pravio probleme nego su ga zezali zato sto je štreber i muca. Imao je spisak - skoro sve djevojčice. U tim godinama djeca ili na sebe dignu ruku ili na druge. 

Meni je brat, koji je pohađao muzičku školu, bio odlikaš i svirao klavir violinu i harmoniku, i zamislite nastavnik mu dao jedan iz muzičkog, iako je predstavljao školu u tom predmetu svirajući klavir.  I dečko ode na most i skoči u Dunav. I nađemo ga poslije dva mjeseca, jer je jedan profesor liječio komplekse na djetetu od 14 godina. 

Ovdje toga dosta smrdi. Mogu vam knjigu napisati o toj školi i tom kraju, jer sam živio tamo. Razmažena bogataška djeca i još gori profesori."

P.S. Ovo potvrđuje tezu o zatvorenom mikrokozmosu bogatih "liboša" s Vračara o kojima niko ne zna ništa. I nikakva vlast, društvo, TV itd, s tragedijom nemaju veze. Kad ste u tom društvu, sve je po bontonu. 

"Ljubim ruke milostiva", - "Oh, mercy,  mon cherry". 

Skijanje na Aspenu, ljeto na Baliju, djeca na fakultete u Ameriku, a iznutra trulež, porok, blud i razvrat. Ali ne zbog Kristijana Golubovića ili Ace Lukasa, Marića i Mitrovića, već zato što takve zajednice stoljećima tako funkcioniraju. Eto, tako je bilo 1992. i tako je danas. A ovi neka i dalje guslaju da treba rušiti državu, zanemarujući gore navedeno.