Već godinama Grad Mostar se „pravi mrtav“, kada se spomene godišnjica rušenja Starog mosta! Posebno mogućnost da se ovaj, tragični i nikome potrebni događaj - obilježi na primjeren, zvaničan način.
Piše: FARUK KAJTAZ (Izascene)
Kao svojevrsna politička travestija važna je i zanimljiva činjenica kako Grad zvanično i službeno obilježava godišnjicu obnove simbola grada!?, ali ne i datum njegovog rušenja?
Ovakva naopaka logika je posljedica dugogodišnje organizirane šutnje dobrog dijela javne i političke scene Mostara, koja se odbija suočiti sa lako provjerljivim činjenicama. Tako da se uporno u prvi plan gura autistični pristup stvarima po principu, kako „problema nema“, ukoliko se o problemu ne razgovara ili debatuje!?
A baš bi Stari most sa svom svojom univerzalnom svjetskom pričom i simbolikom, ratnom tragikom, ali i ponovnim uzdizanjem iz ništavila, mogao biti upravo sjajan model za ponovnu uspostavu toliko potrebnog povjeranja među građanima, narodima, ali – da se ne lažemo i politikama.
Zato je, uostalom, i ponovo građen. I plaćen milionima (mahom kreditnih) dolara.
Mogao bi, ali nije! I tako uporno godinama, koje se polako slažu u decenije. Sve zarad nekog imaginarnog pokušaja da se šutnjom stvari gurnu pod tepih. Minimiziraju. Učine nevažnima i nebitnima. Zarad odbrane neke politike ili onih, koji su je provodili.
Zašto se nešto takvo unaprijed doživljava kao nekakav ili bilo čiji poraz? Priznajem da je pitanje nedavne ratne prošlosti Mostara ozbiljna tematika, ali i ozbiljan test za građene i sve one koji ih pokušavaju predstavljati, ali jednom se mora početi.
Pa, prošle su skoro tri decenije, ljudi moji!
Koliko još treba godina i decencija živjeti u blaženoj ignoranciji da se napravi taj prvi korak...da se đavolu slomije noga...da se pruži ruka? Da se kaže „oprosti“ i nastavi dalje!
Niko od nas neće biti veći ili manji „pripadnik konstiutivnog naroda“, ako se to „čudo“ dogodi. Ukoliko progovori ljudskost i zdrava logika, umjesto neugodne šutnje, koja para uši. Guši nas i stalno vraća na početak.
