Od djetinjstva sam imao najboljeg prijatelja, Bijaše to nježan dječak plave kose koja je, kako je on rastao, počela da se kovrdža i dobija boju koja se riječima ne može opisati. Kosa mu je bila jaka, kovrdžava, a on je bio frizer i besprijekrono je šišao i dotjerivao. Uvjek kad bi smo se sreli ja bih ga zagrlio i kroz njegovu kosu provukao svoje prste, a ona je bila jaka kao četka. Nestvarna.

PIŠE: AZIT TAFRO

Moj prijatelj je u duši bio pjesnik, ali nikada nije napisao ni jednu pjesmu, Možda niko i ne zna osim ja i jedna lijepa djevojka plavih očiju da je on pisao pjesme, ali ne na papiru već u svojoj duši, a onda ih recitovao njoj i meni.

Bili mo mladi i puni života kad Bosni zaprijeti rat. Pribavili smo pasoše i isplanirali da idemo u Ameriku. Maštali smo kako ćemo voziti kamione Amerikom, ići na Kubu, pušiti motane kubanske cigare, osjetiti taj duh Che Guevara koji, kako kažu, i sad lebdi iznad te predivne zemlje.

Nikad nismo kupili karte niti pokušali poči na taj svoj nesuđeni put, a nismo kupili ni puške koje je prodavao "on" iz stranke.U ratu moj prjatelj i ja postasmo diverzanti. Iz njega je sve više nestajao pjesnik a on je postajao ratnik. Šišao me na panju u šumi, kaže da mi budeš fin kad te rane.

Za sebe je govorio da će poginuti, da će ostati "onaj" što je prodavao puške. Kaže mi kad budu učili šehidima, onaj što je prodavao puške će ustati i početi držati govor, a ti nemoj da se ljutiš, ni rječi mu nemoj reči, samo se izmakni i idi. Sječam se svog prijatelja kako u zimskoj noći stoji na ulici, čeka da me ranjenog dovezu, pa da onda pješice krenem preko Grepka u Zenicu.

Gledam ga, on zaleđen, kao da je smrznut. Ne vidim mu dobro obrise lica, noć je vidna ali ne toliko da mu jasno vidim oči. Kaže mi slaba ti je ta jakna, smrznut ćeš se. Skide svoju futrovanu vojničku jaknu, pomože mi da ja skinem svoju i obuče mi poklonjenu. Ostao je iza mene bez riječi. Okrenuo sam se nakon pedesetak metara i pogledao ga. Stroji. U ruci drži onu moju jaknu, nije je mogao obuči, bila mu je mala, Mrznuo se u toj ledenoj decembarskoj noči.

Kad sam se vratio iz Zenice došao je odmah da me vidi. Bio je izrazito mršav jer je u Goraždu tada vladala velika glad. Sjeo je pored mene, pogledo mi zarasle rane i šutio.

Vojnik mi donese vijest; "Ubio ga protivavionski top. Presjekao mu je tijelo".Trčao sam da ga mrtva vidim i onda se ukopah. U usuret mi je išla grupa vojnika koja je na ramenima nosila šehida umotanog u sivo humanitarno čebe. Kad priđoše, ne znam zašto, opipao sam mrtvo tijelo dvadesetčetvorodidišnjeg priijatelja i osjetih da to više nije on, da je u čebetu zemlja, ista ona zemlja od koje je Allah napravio Adema.

Moj prijatelj pjesnik nije bio tu, on je bio na nekom Boljem mjestu. Nikad nisam mogao pogledati u oči djevojci kojoj je on pisao pjesme. Poslije rata me sretne poznanik i nepitan reče da se udala i da je rodila sinove. Zamolih ga da šuti, i on zašute kad vidje da mi je nestalo daha.

Nikad nisam bio prisutan kad u mom mjestu uče dovu šehidima. Ne smijem, bojim se da se da neću moči suzdržati kad "onaj" iz stranke bude držao govor.. Na mjestu gdje je moj prijatlj pao po njegovopj želji koju mi je izrekao u šumi u predahu između dvije borbe, napravio sam spomenik i napisao da je tu poginuo šehiid.