Jedan od najboljih srbijanskih živih pisaca, po mnogo čemu kontroverzni političar Vuk Drašković vjeruje da je pod stalnom prismotrom obavještajne službe i da je on zabranjen čovjek u Srbiji. U svom novom medijskom nastupu opet je zatresao komšiliuk.

-  Ne smije se javno činiti bilo šta čime bi se potvrđivala neka moja zasluga politička, književna, ljudska. U Udbi postoji specijalno odeljenje koje sam ja nazvao ULA – Ubistvo Lažima. Šta god progovorim zaspu me nevjerovatnim lažima. Laž do laži, pretnja do pretnje. Dok sam živ Udba me neće ostaviti na miru ukoliko se prije toga ne desi čudo pa se mi odvežemo od poretka KGB-a i otvorimo dosije, uključimo se u EU, postanemo članica zapadne vojne Alijanse. E tada će Udba biti poražena. A ja već više od 30 godina tražim da se otvore tajni dosijei, da se istinom izliječimo ma koliko nas zaboljelo. Ako se to ne desi doživećemo nove nesreće i nove poraze, kategoričan je Drašković

Osvrnuo se i na izjavu svoje supruge Danica koja je izazvala brojne reakcije a tiče se BIH: Tada je njegova supruga ustvrdila da bi u njegovom Gacku oni branili muslimane da su tada bilki tamo.

- Tako je. Zato što tamo nisu muslimani napali Srbe, nego su Srbi napali muslimane. Mnoge pobili i sve protjerali. Pisac mora u nečemu što mu je iskapalo iz duše da slijedi te junake. Ja bih slijedio, da sam se tada našao u Gacku, mog sikter-efendiju iz Noža. Šta radi hodža Halil Barbarić 1941. kada muslimanska ustaška fukara puni jame Srbima i kada spaljuje Jugoviće? On tada brani svoje komšije Srbe od te fukare, kaže Drašković.

Na pitanje novinara šta misli i srpskom svijetu dao je odgovor koji se vlastima sigurno neće svidjeti.

- Šta znači taj srpski svijet? Odakle je to? To je kopija onoga što radi hunta u Kremlju. To je kopija ruskog svijeta. A odakle ruski svijet? E to je kopija originala Adolfa Hitlera.. To je njemački svijet. Sa tom parolom da on obožava Evropu, i da jedino što želi je da zaštiti njemački svijet i da ujedini njemački svijet ne mijenjajući državne granice on je zapravo tada hipnotisao Zapad. A Zapad mu je onda dozvolio da sruši Versajski sporazum, da proguta Austriju, Sudete. A na kraju je sve to dovelo do svjetskog rata u kome će izgorjeti mnogi nevini da bi na kraju izgorio taj nakaradni nacistički poredak koji se sada budi. Gdje? U zemlji, u narodu koji je podneo najveće moguće žrtve u borbi protiv nacizma. Govorim o ruskom narodu. Strašno je kada je Vladimir Putin izjavio da je Ukrajina istorijska greška. Pa to je Hitler rekao da je Austrija istorijska greška. A da li je Ukrajina istorijska greška? Da li su postojali Ukrajinci eto u vremenu kada je postojala Nova Srbija u Donbasu? I o tome se može pročitati u romanu “Monah Hokaj”. Jedan od stubova slavne ruske književnosti Nikolaj Vasiljevič Gogolj je Ukrajinac. Njegovo rođeno ukrajinsko ime je Mikola. A ne Nikolaj. On je Mikola Vasiljevič Hoholj. A ne Gogolj. I u početku su ruski lektori imali posla ispravljajući kada je počeo da piše na ruskom jeziku. Kada se oko 100.000 Srba sa područja ondašnje Austrougarske pokrenulo prema Donbasu, nema doduše tada ukrajinske države ali ima ljude koji govore dva srodna jezika. Ali ne istovjetna. Srbima u toj Novoj Srbiji po mentalitetu su bili bliži Ukrajinci nego Rusi da to nisu ni znali. Veoma su se lako povezali sa kozačkim atamanima,a doći će u oružani sukob sa ruskom generalima kada će biti i sahranjena Nova Srbija, kaže Drašković.

Prema njegovom mišljenju lijepo je vidjeti da se u Srbiji grade novi kilometri autoputeva, ali ne ćivi se samo od toga.Krot svoju novu knjigu Drašković oštro kritikuje i SPC.

E to su neke stvari od kojih morate liječiti zavedenu i lobotomiranu naciju. Hokaj je lobotomiran i od njega je napravljen monstrum. On će se na kraju pokajati i shvatiti. Istovremeno je neoboriva činjenica da je danas ogromna većina srpskog naroda lobotomirana. Kada su u pitanju tragične devedesete jedna uporna propaganda koja je počela već 2000. godine potpuno je izokrenula istinu o tim godinama. Ništa nije bilo kako je bilo i ništa nije ovako kako je danas. Danas je najveća jeres u Srbiji pamtiti i govoriti istinu. U ovom današnjem vremenu brda su pala, a doline su se podigle. Mi smo duhovno u velikoj opasnosti. Divno je napraviti auto-put i bolnice ali se ne živi samo od toga. Kad je đavo kušao Hrista u pustinji, on je zahtijevao, jer je znao da Hrist to može, da kamenje pretvori u hljebove i da nahrani jevrejsku svjetinu koja ga nije prihvatala. I onda će ga oni dići na rukama i klicati mu. A Hrist je to odbio rekavši – ne živi se samo o hljebu nego i o duhu. E duh je u današnjoj Srbiji u opasnosti. Ispušta dušu. I o tome se govori u ovom romanu. Dramatične su rasprave između zločinca i mitropolita gde mitropolit na kraju priznaje da je i sam bio dio duhovne giljotine i da se u ratovima devedesetih grlio sa ološem i ubicama, kitio ih ordenjem i slavio ih. I da se gorko kaje zbog toga. A opet on nije bio pokajnik kao Hokaj. Naravno, mnogi će reći zašto su naše vladike prikazane ovako? Pa kakvim sam ih mogao drugačijim prikazati? Hokaj je bio sa njima, oni su od njega napravili monstruma. Sjetimo se devedesetih i tadašnje uloge naše crkve, naših vladika. To je bio duhovni odred smrti. Oni su bili ono što je Hrist govorio za Sadukeje i Fariseje – spolja okrečene grobnice. I naša crkva, njeno vodstvo, je skliznulo iz hrišćanskih šina pavši potpuno i nedopustivo u kandže ruske crkve. Izuzimam patrijarha Pavla. Ruska crkva se toliko odmetnula od Hrista da danas sveštenici blagosiljaju i tamjanom obilaze oko rakete Sotona usmjerene, kako govori ruska propaganda, prema Vašingtonu, Londonu i Parizu, istakao je Drašković.

Spas za Srbiju on vidi u NATO-u.

- U stranci su mi grobovi, u porodici su mi grobovi. Udba je razbila stranku, razbila je do neprepoznavanja ideale zbog kojih smo stradali i širili nadu u neku novu bolju Srbiju kada je nestala Jugoslavija. Sa programom i vizijom da budemo u Evropi i da Evropa bude ovdje u Srbiji. I da budemo dio tog odbrambenog vojnog saveza koji se zove NATO. Danas ovo govoriti u Srbiji je jeres. Iako je Srbija zvanično na putu ka EU, što ja podržavam. Ali na putu a ne putovati tamo ne podržavam. Ja ne vidim da se Srbija evropeizuje, civilizuje, da priznaje svoje grijehove, zločine Miloševićevog režima, da se stidi tih zločina. Naprotiv. Zločinci se veličaju, pogledajte televizije sa nacionalnom frekvencijom. Sav taj, kako je jednom rekao Koča Popović, bašibozuk, bagra i brabonjci krenuli da obnavljaju Dušanovo carstvo. Evo, ti isti pa još omladina koju su školovali na lažima propovijedaju zlo. Ja kad čujem – mi hoćemo da ujedinimo srpski svijet – kosa mi se digne na glavi. Pa bio je ujedinjen, imali smo državu od Alpa do Soluna. To je najveći uspjeh srpskog naroda od kad postojimo – stvaranje te države 1918. A njeno rušenje 1990. je najveći poraz srpskog naroda od kad postoji.