Novinar sa adresom u Ljubljani Nihad Đozić često na društvenim mrežama na sebi svojstven način oslikava stanje u društvu. Njegovu posljednju objavu prenosimo u cijelosti.
Niti je prošlost bila toliko loša, niti je sadašnjost toliko dobra. Problem je budućnost jer je neizvjesna.
Na pojedinačnom planu, svako je stekao iskustvo i znanje. I sad, uz pomoć intuicije, pokušava da preživi. Preživljavanje je stalnica, ali to nije cilj života koji se živi u punom značenju.
Individualno određujemo sadržaj sebi i svojoj porodici. Ne postoji ništa važnije. I nije u pitanju sebičnost ili zatvorenost (život u mjehuru od sapunice) već diktat vremena u kojem ne postoje jasna pravila igre.
Svijet je poludio.
Problem je kolektivni plan jer tek tamo dolazi do punog izražaja egoizam, pohlepa, bahatost, cinizam, manipulacija i sve drugo što kvari pojedince na putu samoostvarenja. Zaista ih je malo koji su unutar porodice takvi. U masi i potrošačkom društvu, ljudi se ‘postvaruju’, odnosno, postaju stvari ili objekti.
Ta obmana koja dolazi spolja (ideologija, politika, tržište) ne može biti opravdanje. Svako od nas ima svoj misaoni aparat i odgovoran je pred sobom i bližnjima. Ali, treba se nekako ‘snalaziti’ u ovom haosu.Niko neće prvi da popusti. Niko neće da bude dobar i korektan (poštenje je odavno potrošena riječ). Pristojnost je poželjna, ali često u službi laži i licemerja.
Govorim o nama običnim građanima koji nismo ni po čemu posebni ili drugačiji, osim po činjenici da smo ljudi. Taj proces je trajao hiljadama godina i kada smo već bili blizu, budućnost kao da se odmicala. Možda je utopija? Živi se samo sad i ovdje. Što ne znači da mogu kako hoću jer, iako sam ateist i agnostik, treba izać’ pred Boga po istinu.
Istina je najskuplja ljudska riječ, ali sam za sebe ne mogu reći da govorim istinu (ma koliko sam iskren). Jednostavno zato jer je pretenciozno.
Tako govore političari i prave razliku između nas i njih. Sami sebe ocjenjuju, procjenjuju i precjenjuju. Što je komično, obzirom da smo ih mi zaposlili da obavljaju dio posla umjesto nas. Ako smo nezadovoljni, dobiće otkaz. Mi određujemo ‘istine’ i svoje greške skupo plaćamo. Zato neka društva brže napreduju i brže pretvaraju bogastvo u blagostanje.
Pretvaranje bogastva (pa ne samo materijalnog) u blagostanje mora biti krajnji cilj svakog društva i pojedinca u njemu. Kao i života, uopšte. To je moguće napraviti bilo gdje i bilo kad pod uslovom da postoji pravedan sistem i pozitivna selekcija. I sve se može čuti klempavim ušima ili vidjeti ćoravim očima ako nisi slijep, gluh i nijem (danas za sve postoji jezik komunikacije i sporazumijevanja).
Ako ima pameti i dobre volje. Ako komšiji ne crkne krava, susjedu ne izgori štala, a i tebi ništa od toga. Ako više voliš svoje dobro, nego tuđe zlo. Naš problem je što svaka vlast svojim građanima uporno postavlja jedno te isto pitanje: ‘Zar vi više vjerujete svojim očima nego nama’?Sve reakcije:Ozren Kebo i 5 drugih
