Iz entiteta RS stižu, gotovo pa panične, izjave najviših zvaničnika. Željka Cvijanović je zadužena da dehumanizaciju opozicije – Dodik za globalna pitanja na nivou BiH i regiona. Još „drži volan“...

Piše: FARUK KAJTAZ (Izascene)

Lider SNSD-a tako poziva „političare u Federaciji BiH“ da se, eto - “ne miješaju u politički život Republike Srpske”!? Pri tome ne propušta još jednom naglasiti da “Christian Schmidt kao osoba bez legitimiteta ne može donositi legitimne odluke”.

Kome to Dodik iz Banja Luke šalje ovakve „šifrovene poruke“? Sada već famoznom „političkom Sarajevu“ ili možda nekome drugom?

Poruka o „nemiješanju“ više zvuči kao nekakvo rano upozorenje i namjerno je "nejasna". Da je Dodik htio ići do kraja, kako to on inače i radi – bez kočnica i manira – mogao je poruku dovršiti i jasnije je adresirati i pojasniti.

Nije, jer mu je jasno da su stvari sada u znatnoj mjeri drugačije, te da u BiH i regionu teče neko „novo političko vrijeme“.

Dodik zapravo „ispipava situaciju“ i nastoji da osluhne kako „diše“, onaj dio političke scene u FBiH, koji je sa njim i njegovom politikom bio u vrlo funkcionirajućoj interesnoj kohabitaciji. Da, u pitanju je HDZ BiH, ali i cijeli projekat Hrvatskog narodnog sabora BiH, koji je do sada vjerno slijedio „naputke iz Banja Luke“!

Bilo je to i još uvijek potencijalno jeste – moćno oružje putem koga je Dodik vješto i često na daljinski upravljao ritmom krize u FBiH. On je bio zadužen za „beskrajnu krizu“ na nivou BiH – Čović za interakciju i krizu na nivou FBiH. Rezultat je bio vječna kriza sa „duplim donom“ u BiH, sa kojom je Dodik mogao itekako efikasno upravljati.

Ostalo je bila samo tehnička realizacija preko sistema „spojenih posuda“; od Mostara, preko Banja Luke do Zagreba i Beograda. Pa i dalje, sve do Ljubljane, Budimpešte i Moskve!

Trajelo je to dobrih par godina. Najveći dobitnik cijele te priče je bio sam Dodik, koji je vješto igrao na kartu želje HDZ BiH da se nekako dokopa svog „entiteta“.

Znao je i da „nutkanjem“ entiteta HDZ-u najbolje i najefikasnije štiti svoj (i doslovno) entitet, pri čemu još kao „dodatnu vrijednost“ generira krizu bez kraja. Samo se čekalo da se međunarodna zajednica „umori“, pa da se sve dovede do očekivanog cilja – „federalizacije“ BiH, kao preludija za njen kasniji konačni raspad. 

„Mirnim sredstvima“ – kroz referendumske kutije...

Zato se Dodik tako plaši „nove situacije“ u kojom bi mogao ostati bez tako efikasnog alata, preko koga je mogao upravljati krizom u CIJELOJ BiH.  Puno je, naime, naznaka da je da stara „špranca“ političkih odnosa manje-više gotova i to je ono što Dodika najviše plaši.

Politički „Dernek“, u kome je Glavni Baja vodio važnu ulogu, polako se bliži kraju.

Vučić sve više i kuka i najvaljuje „teške odluke“, Milanovića niko odavno „ne zarezuje“, Plenković je zadovoljan odlukama OHR-a, a Čović polako, ali sigurno „klizi iz politike“.

Samo je Dodik još čvrsto „na barikadi“. Već umornu ekipu pokušava animirati starim melodijama i "štosevima", iako i sam zna da je dernek na putu da utihne...