Izbor gradonačelnika Mostara je takav kakav jeste - posredan i kompliciran.

Piše: FARUK KAJTAZ  (Izascene)

Ali šta se može kada su to odredbe još uvijek prelaznog!? Statuta grada Mostara, koji nije usvojen u najvišem gradskom predstavničkom tijelu, iako su potpise na papir, koji je suštinski omogućio izbore u Mostaru nakon niza godina vrlo neugodne krize, stavili čelnici dvije najjače stranke - SDA i HDZ BiH.

I uz posredovanje i aktivnu podršku najvažnijih predstavnika međunarodne zajednice i ambasadora „vrlo utjecajnih zemalja“.

HDZ BiH i HNS su stopirali formalno usvajanje Statuta u Gradskom vijeću mada je ovaj Statut baš ono za što se oni, kao, zalažu – famozno legitimno političko predstavljanje.

Iako bi puno sretnije, bolje i demokratskije bilo gradonačelnika Mostara izabirati sa posebne izborne liste, prvi čovjek Grada Mostara sa setom vrlo jakih ovlaštenja u gradskoj administraciji se bira sa liste izabranih vijećnika Gradskog vijeća.

Posredno i poludemokratski.

Kroz stranačke mašine i ovake ili onakve – javne ili tajne  - koalicije. Podmetanja lažnih demokrata i stvarnih manipulatora. Neki, eto... „nisu znali“ niti popuniti glasački list!?!

Posredan izbor nikada nije najbolje rješenje i u pravilu se primjenjuje za ne baš važne (državne) političke i javne funkcije, ali ne i za lokalne zvaničnike sa ambicijama da upravljaju jednim gradom.

Namjera je bila da se spriječi nekakva „majorizacija“, ali se umjesto zaštite nacionalih prava dogodio paradoks demokratije, kada su komplicirane procedure postale osnova za kreiranje političkih kriza tokom baš svakog izbora gradonačelnika.

Imamo tri kruga izbora gradonačelnika, a zapravo imamo samo jedan! Onaj treći...

Prva dva glasanja su čisto gubljenje vremena i neugodno natezanje, zbog teško izvodive mogućnosti prikupljanja dvotrećinske većine, ali se zato to vrijeme koristi za igre ispod stola i razna preplivavanja preko ideoloških i pragmatičnih granica.

Ali tako je – kako je... i valja nama opet proći kroz „toplog zeca“ do gradonačelnika.

Teoretski gledano svaki od budućih vijećnika iz novog saziva Gradskog vijeća će imati mogućnost postati gradonačelnikom ili gradonačelnicom.

Međutim – teorija je jedno, a praksa nešto drugo.

Ambicije počesto znaju pomutiti iole racionalno razmišljanje. Posebno u ovo ludo vrijeme sveprisutnog interneta i društvenih mreža, gdje mnogima, pa tako ni političarima, nije jasna granica između virtualne i stvarne stvarnosti.

Između sna i jave.

No, dobro, hajde da malo izanaliziramo ono što se nudi. Da sagledamo dobre i loše strane onih koji su već sada istakli kandidature za gradonačelnika.

Radi se o Đaniju Rahimiću (Koalicija za Mostar/SDA), Sanelu Kajanu (Grade moj/DF) i Mariju Kordiću (HDZ BiH). 

RAHIMIĆ

Krenimo od političkog novajlije, univerzitetskog profesora i v.d. direktora Komunalnog preduzeća, Đanija Rahimića, koji je odmah zapucao na najvišu poziciju.

Njegova osnovna prednost je u tome što nema negativnog političkog prtljaga iza sebe i jer je u javnosti prepoznat kao neko ko stoji iza jednog od uspješnijih novih turističkih objekata u gradu (Fortica), koga je praktički stvorio od temelja.

U jake strane kandidature treba ubrojiti i podršku jedne velike stranke, ali to može biti i određen problem, zbog ne tako davnih „turbulencija“ unutar SDA prilikom izbora novog rukovostva u Mostaru i HNK. Rahimić nešto slabije stoji i sa političkim iskustvom, ali se pokazuje kako relativno brzo uči, jer kako kampanja napreduje postaje sve sigurniji u nastupima. 

Mada još mnogo toga može i mora da nauči.

Javni habitus i pojava su mu još uvijek više „tehnički“, nego politički, ali i to se može prevazići bude li imao dobre saradnike i savjetnike. Želi li se prikazati kao ozbiljan kandidat, Rahimić do kraja kampanje mora više i sadržajnije pokazati i svoju političku stranu ličnosti, odnosno malo više istupiti kao političar.

U svakom slučaju radi se o jakom kandidatu, čija će ambicija da postane gradonačelnik najviše zavisiti od uspjeha matične koalcije da se nametne kao lider u tzv. bošnjačkom bloku i povuče ostale za sobom. 

KAJAN

Zastupnik u aktuelnom sazivu Predstavničkom doma Parlamenta FBiH, Sanel Kajan, je u kampanju uletio iznenada i odmah sa prvog mjesta gradske liste nove koalicijske političke grupacije (Grade moj), koju je - onako kako samo to on zna – iz pozadine protežirao i bivši gradonačelnik Mostara Safet – Sajo Oručević.

To nije prošlo bez konkretnih nezadovoljstava onih (poput Adele Gosto), koji su smatrali da bi zbog ranijeg angažmana trebali imati prednost u odnosu na već politički angažiranog Kajana, koji odmah „sjeda za vrh stola“.

U svojoj kampanji, koja traje još od njegovog izbora u Parlement i to prije svega na društvenim mrežama, Kajan je mislio na dosta toga, osim na ono najvažnije: politički kredibilitet i vjerodostojnost!

Naime, sve ovo vrijeme on nije odgovorio javnosti Mostara i BiH na najvažnije pitanje: hoće li napustiti lukrativnu funkciju parlamentarca u korist prilike da bude izabran za gradonačelnika Mostara kao jedan od vijećnika?

Razlika je... rekli bi Nadrealisti...drrrastična.

Stavi li Kajan potpis na mandat u Gradskom vijeću nakon izvjesnog izbora, automatski se odriče više nego dobrih primanja u Parlamentu zarad nekakvih paušala, koji ne iznose niti pola prosječne plate u FBiH.

Uostalom i politička javost u Mostaru je manje-više znala za ovakvu opciju, te je odavno jasno kako je Kajan projektiran kao javna politička osoba, koja je trebala pogurati novu koaliciju, ali bez stvarnih ambicija da i zaista bude ono za šta se kandidirao!?

Praktički izbjegavši dvije prilike za javna sučeljavanja - za koje je kao kandidat jednostavno - morao naći vremena, Kajan je značajno umanjio svoje šanse, ako ih je ikada zaista i imao.

U Mostaru bi kazali „zaprave“...    

KORDIĆ 

Ono što je danas Đani Rahimić – to je prije četiri godine bio doktor Mario Kordić. Direktor jedne javne ustanove (Dom zdravlja Mostar) koji je politički kooptiran da postane kandidat za gradonačelnika.

Kordiću se mora priznati da je nakon diskutabilog izbora i ovećeg skandala sa vijećnicama Naše stranke bio izvjesno osvježenje na političkoj sceni Mostara.

Ali, kako je vrijeme prolazilo sa Kordića je sve učestalije i u sve većim količinama počela opadati dobro nanesena pozlata. U tzv. tehničkim pitanjima vlasti, Kordić se relativno dobro snalazio, ali se na najvažnijim političkim temama i dilemama pretvarao u gorljivog trbuhozborca Dragana Čovića.

Kod Kordića je uvijek forma bila važnija od sadržaja. 

„Lijepa priča“ – koja, uglavnom, ostaje samo priča kada se dođe do zaista važnih pitanja. Poput recimo usvajanja usaglašenog Statuta Grada Mostara ili nekih olako datih izjava ili gesta koje nisu baš najbolje primljene u cijelom gradu.

Nakon kratkog vremena prilagođavanja i obećanja, on jednostavno nije želio kriti da je samo „dobri vojnik stranke“ i da će provesti sve ono što stigne „odozgo“. Bez obzira na ranije „lijepe priče“ i data obećanja.

Kordić još figurira kao neko ko je spreman za još jedan mandat za gradonačelnika Mostara, ali kako sada stvari stoje – moguće je da je i on - poput Kajana samo stranački poguranac za nekog novoga HDZ igrača, koji treba obećati neku novu... „lijepu priču“. 

Nakon svega jedno je sigurno...neće biti dosadno...biće opet ludo i brzo!