Nedavno je Tužiteljstvo BiH dobilo novog glavnog tužitelja.

Piše: SLAVO KUKIĆ  (Ljudski.ba)

I, pročitah, na imenovanju mu, što im nije običaj bio do sada, čestitaše čak i Amerikanci. U prvom obraćanju, potom, novi glavni tužitelj uvjerava javnost da čelnu poziciju ne zahvaljuje ni politici ni političkim moćnicima, da neće nastaviti praksu svojih prethodnika u postavljanju tužitelja na predmete protiv političkih silnika, da Tužiteljstvo istim žarom radi na svim zaprimljenim predmetima, pa i onima, a ima ih do mile volje, protiv najisturenijih „boraca“ za hrvatsko-bošnjačko-srpska prava itd.

Najiskrenije, gospodinu Glavnom tužitelju na izrečenom baš i ne vjerujem, na tome kako je došao na poziciju Glavnog tužitelja posebice. Uostalom, nešto slično se moglo čuti i od nekadašnjeg prvog čovjeka VSTV-a, danas glavnog Dodikova političkog jurišnika. Ali, i da je, recimo, u Kajganićevu slučaju drugačije, što bi to specijalno imalo značiti? Pogrešno bi bilo reći, ne bi ništa. Ali, greška bi tu činjenicu bilo i glorificirati. Jer, Tužiteljstvo i Sud BiH su, objektivno govoreći, samo manji dio ukupne pravosudne vertikale. Ili preciznije, izbor Glavnog tužitelja ni po čemu neće dotaći entitetsku, kamo li kantonalnu i općinsku razinu pravosudne vlasti. A one su, da se ne lažemo, za tužnu sliku bosanskohercegovačkoga pravosuđa puno zaslužnije i od Tužiteljstva BiH i od Suda BiH. Jer, politička kontrola nad pravosuđem puno više i počiva na njihovoj, nego na kontroli državne tužiteljsko-sudačke vlasti.

Argumenata za to, uostalom, imate do mile volje, a o nekima od njih sam zadnjih godinu-dvije i osobno progovarao, u slučaju zeničkoga, i općinskog i kantonalnog pravosuđa posebice. Prije godinu i više, primjerice, Senaidu Begiću, bivšem predsjedniku kantonalnog odbora SDP i čovjeku koji je slovio za realnu opasnost tamošnjoj SDA kliki, sudac zeničkoga općinskog suda je, samo mjesec-dva nakon imenovanja na sudačku poziciju, pri čemu treba dodati da mu je Begić bio prvi kazneni predmet u karijeri, odrezao četiri godine tamnice za „inkriminacije“ koja ne zaslužuju ni da ga se poprijeko pogleda. Uradio je to, tvrdio sam tada, kako bi zaslužio karijerno napredovanje koje je, ako su mi informacije točne, samo godinu dana poslije, imenovanjem za šefa kaznenog odjela, i dobio.

Naravno, nije siroti sudac sve to mogao bez pomoći koja mu je došla ponovo od kadra esdeaove političke kamarile, tužiteljice koja je nekoliko godina ranije bila, i to u dva izborna ciklusa, jedna od perjanica na izbornim listama ove stranke i, po svemu sudeći, zahvaljujući tome se, kao provjerena, uhljebila na budžetskim jaslama zeničkoga općinskog tužiteljstva. Koliko je gospođa tužiteljica odana svojoj partiji na vlastitim je plećima Begić već osjetio – a mogli bi, živi bili pa vidjeli, i uskoro osjetiti i profesori iz donedavnog rukovodstva zeničkoga univerziteta kojima, i opet u dvojcu sa sucem koji je „uzimao mjeru“ Begiću, također nastoji pokazati što znači nelojalnost „zaštitnici“ bošnjačkih nacionalnih interesa.

Naknadno se, dakako, pokaže da je, što se procesa Begiću tiče, po srijedi bio klasični montirani proces u kojem su namještani i „dokazi“ kako bi se sklepala optužnica čovjeku koji samo što nije došao na čelo kantonalne vlasti i iz naftalina počeo vaditi dokumente o kriminalno-koruptivnim rabotama zeničkih političkih silnika. Pokaže li se, kako se navodi u saopćenju SDP-a, da je Tužiteljstvo BiH formiralo predmet protiv bivšeg inspektora zeničke ispostave Federalne uprave policije zbog optužbi da je svojedobno, stvarajući bazu za optužnicu dogovaranu po partijskim komitetima, montirao predmet, koji je doveo i do zatvorske presude Begiću, tvrdnje o političko-pravosudnoj hobotnici će dodatno dobiti na svojoj uvjerljivosti. A, pošteno govoreći, masa je razloga da se to i dogodi jer je „siroti“ inspektor, čitam i to, brzo nakon odrađenog posla nagrađen uhljebljivanjem u zeničkoj ispostavi Elektroprivrede BiH, usto mimo zakona i kriterija koje bi javno poduzeće bilo obvezno poštivati.

Hoće li se, međutim, to stvarno i dogoditi vrlo je upitno. Jer, zenička tužiteljsko-pravosudna ekspozitura tamošnjih političkih moćnika čini sve kako bi optužbe protiv montera političke optužnice Begiću proglasila neutemeljenima. Informacije o tome su se ovih dana također mogle iščitavati u medijima zahvaljujući zastupničkom pitanju kluba SDP-a u federalnom parlamentu.

Uglavnom, da ne duljim, temeljem tužbe Begića da je bivši federalni inspektor montirao optužnicu protiv njega, glavna tužiteljica Tužiteljstva Zeničko-dobojskog kantona – koja je, i opet, po svemu sudeći, temeljem iskazane lojalnosti esdeaovoj političkoj kamarili, na toj poziciji također nekoliko mandata – taj predmet dodjeljuje tužitelju koji je u klasičnom sukobu interesa i na tom predmetu ni po kojem osnovu nije mogao biti angažiran. Jer, kod navedenog se, ako dobro razumjeh, javlja čitava serija „slučajnosti“ koje izazivaju sumnju u njegovu profesionalnu neutralnost – činjenica, recimo, da je tuženi bivši inspektor u federalnoj upravi policije bio radni kolega s njegovim sinom, da je, potom, u vrijeme inspektorova rada na slučaju Begić u Elektroprivredu uposlena i kćerka tužitelja koji sirotog inspektora danas „obrađuje“, da ne nabrajam.

Zašto zbog svega navedeni tužitelj nije zatražio da ga se dodijeljene mu obveze oslobodi? I zašto glavna kantonalna tužiteljica, raspoređujući predmet protiv tuženoga bivšeg inspektora, zbog evidentnog sukoba interesa nije zaobišla tužitelja kojemu ga je dodijelila? Jer, posljedica njezina postupka, koji s profesionalnom etikom nema ni jedne dodirne točke, je činjenica da navedeni gospodin ni nakon pola godine u vezi s predmetom koji mu je dodijeljen nije, ako dobro pročitah, poduzeo niti jednu radnju provjere ili prikupljanja drugih dokaza. Zašto? Možda zbog dobivanja na vremenu kako bi Begićev put u zatvor postao rješenje bez alternative. A u međuvremenu je, čujem, u više navrata i pred različitim ljudima, i u vezi s tim navodno postoje i svjedoci, ponavljao kako svi u tužiteljstvu znaju da je Begić nevin i da mu je sve to namješteno.

E, to su već pitanja kojima bi se, i u slučaju konkretnog tužitelja i u slučaju zeničkoga kantonalnog tužiteljstva, krajnje ozbiljno moralo pozabaviti i Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće. Jer, i sve navedeno, a i odgovor glavne kantonalne tužiteljice na delegatsko pitanje kluba zastupnika SDP u federalnom parlamentu daje osnova za zaključivanje kako je tužiteljstvo, kojemu je na čelu, radilo sve kako bi Senaida Begića isturilo na brisani prostor i isključilo i najmanju mogućnost da dokazuje svoju nevinost u procesu koji mu je, očito, montiran.

Naravno, slučaj Begić – a siguran sam, slična sudbina čeka i profesore zeničkoga univerziteta kojima isti tužiteljsko-sudski dvojac upravo „uzima mjeru“, a kojima se na leđa također tovare optužbe od kojih se normalnu čovjeku može samo pojaviti nagon za povraćanje – je samo jedan u nizu koji svjedoči o tužnoj slici bosanskohercegovačkoga pravosuđa. Jer, takvih imate u svim dijelovima ove zemlje, i na svim razinama pravosudne vertikale – u osnovnim i kantonalnim sudovima posebice – i bit će ih i u buduće pa tko god bio na poziciji Glavnog tužitelja ili, recimo, predsjednika Suda BiH. I usput, neće ih se iskorijeniti bilo kakvim promjenama zakona, posebice ne dok god kantonalni sudovi i tužiteljstva funkcioniraju kao države za sebe. Jer, slučajevi poput Senaida Begića su posljedica činjenice da je u pravosuđe ušlo i što treba i što ne treba – i ono što zadovoljava profesionalne i etičke standarde i kodekse, i ono što se tamo našlo političkom voljom, i uz pristanak da toj istoj volji besprijekorno služi. I samo kad se, narodski kazano, takve „pomete“ moguće je računati da se, uz intervencije u zakone dakako, izgradi i drugačija, pravosudna struktura. Bosanskohercegovačka a koliko-toliko evropska.