Kapiten reprezentacije BiH, Edin Džeko (37), postigao je brojna dostignuća u karijeri i postavio brojne rekorde, a naredna lista strijelaca potvrđuje fantastičnu karijeru našeg Dijamanta.
Nemanja Bilbija (32) zabio je dva gola u trijumfu Zrinjskog nad Željzničarem (2:0) u okviru 26. kola PL BiH i postavio novi rekord.
Ministar za boračka pitanja Kantona Sarajevo Omer Osmanović danas je u dvorani “Goran Čengić” na Grbavici svečano otvorio 31. memorijalni džudo turnir “Vinko Šamarlić”.
Bez ijedne marke sa gradskog, kantonalnog, federalnog ili državnog nivoa, desetogodišnji Boris Jelinić, član Teniskog kluba Sloboda iz Tuzle, postiže izvanredne rezultate. Uz pomoć trenera i klupskih struktura, te svakodnevne treninge, Jelinić niže uspjehe.
Biciklistički savez Bosne i Hercegovine uputio je saopćenje za javnost nakon što je reprezentaciji BiH uskraćen nastup na biciklističkoj utrci "Beograd - Banjaluka", njenog 17. izdanja koje počinje za 15 dana.
Nekadašnji golman Veleža Velibor Pudar (58) bio je gost u emisiji Top Gol kod Sabahudina Topalbećirevića.
Juventus i Inter odigrali su 1:1 u dramatičnoj i haosom na kraju susreta obilježenoj prvoj utakmici polufinala Kupa Italije. Juventus je poveo pogotkom Juana Cuadrada u 83. minuti, a Inter izjednačio u 95. golom Romelua Lukakua s bijele tačke nakon što je sviran kazneni udarac zbog igranja rukom Brazilca Bremera.
Velež se obrukao. Sramna je slika kaveza u Vrapčićima koji su iz Veležove uprave namijenili za smještaj navijača Željezničara u koji oni opravdano ne žele. Gore od toga je samo pozivanje na eksperta iz Nogometnog saveza koji je navodno dao saglasnost da se navijači kao stoka zatvore u kavez. Manijaci ipak nisu budale, opravdano su odbili ponižanje. Iz kaveza se ne navija, ako si lud da te tamo zatvore onda bi bez stida mogao i da kažeš muuuu....
Legendarni bosanskohercegovački napadač, Edin Džeko, bio je gost emisije (Ne)uspjeh prvaka sa Mariom Stanićem gdje je govorio o vremenu provedenom u Željezničaru.
Istakao je da njegov put nije bio nimalo lagan, te da je bio oduševljen kada mu je javljeno da će ići na pripreme prvog tima u Međugorje.
- Ljudi gledaju samo gotov produkt odnosno samo ono što vide na televiziji, znamo svi šta smo prošli da bi došli ovdje gdje smo. Nije lagan put, a ja kad sam počeo trenirati, otac me poslije rata odveo u Želju, tad nam je bio trener Jusuf Šehović koji više nije sa nama. To je bila školska sala, nije bilo uslova vani, te smo tu morali trenirati, rekao je Džeko i dodao:
- Amar Osim me sa 16-17 godina priključio prvom timu, sjećam se kao da je jučer bilo. Čak se ni stari ne sjeća toga, nedavno sam mu pričao. Bili smo u supermarketu, meni zvoni telefon, zove me trener kadeta Samir Jahić i kaže, spremi se sutra ideš na pripreme u Međugorje sa prvim timom. Ja jedva čekam da poklopim da kažem starom, nije tu bilo priče nikakve, kad si bio mlad i kažu ti, gledao te trener prvog tima, to je nama bilo veliko. Nama je Željo bio sve, ja nisam nikad razmišljao da dođem negdje i nešto nego u Želji. Imali smo tad dobru ekipu, bila su drugačija vremena, nije se moglo lagano igrati u Želji. Sad je to drugačije. Sjećam se da se sutradan trebalo autima ići. Mene trema hvatala, ne znam s kim ću ja ići. Ko će me uzeti da me vozi. Autima se išlo, vjerovatno je takav dogovor bio da je lakše tako. Stariji igrači pokupe nas mlađe i to je to. To je jedan doživljaj koji je bio neočekivan. Ne sjećam se kad je bio stipendijski ugovor koji sam tad potpisao jer nisam imao 18 godina. Nisam razmišljao ni o čemu nego samo o Želji.
Dijamant je u najdražem dresu debitovao u Žepču, a u igru ga je uveo Amar Osim pri rezultatskom zaostatku i rekao mu rečenicu koju i danas pamti.
- Ja sam debitovao kod Amara u Žepču, bila je utakmica, gubili smo ili 1:0 ili 2:1, ja sam se zagrijavao i zove on mene i kaže, uđi zabij dva gola i izađi. Ušao sam, nisam zabio dva gola, izgubili smo, ali to mi je ostalo u glavi. Opustio me jer je tad bilo igrati za Želju jako teško. Malo sam igrao za juniore, malo za seniore. Nije mi to smetalo. Ja sam htio da igram, a s obzirom da sam još uvijek bio omladinac, imali smo finale Kupa protiv Slobode na Koševu i juniorski selektor je gledao tu utakmicu jer je bilo igrača Želje i Slobode koji će tu igrati. Dobili smo 4:0, ja dao četiri gola, ali nisam bio u reprezentaciji. Meni je moje mišljenje da fudbal nije samo igra na terenu nego glava pravi razliku, dodao je Dijamant i nastavio o usponu u Teplicama.
- Ja se smijem sad ti stvarima, bila je utakmica Intertoto kupa za kojeg se Željo kvalifikovao. Ja sam bio u prvom timu, trenirao i igrao. Sezona je trebala da počne, a Intertoto kup se igrao ranije. Imali smo trening navečer, Plišek je došao tu, odradimo trening i poslije u svlačionicu, sjećam se kao da je jučer bilo. Nisam mogao pomisliti, ali on čita i dođe do kraja spiska igrača, mene nema. Ja izgubljen, završi on to, ja sam slika, ne pomjeram se i poslije toga pitam pomoćnog trenera šta je bilo, kaže tako on. Odem ja kući i kažem svojima, ono nisam i ja vjeruj mi, ja sam samo čekao da se zatvorim u sobu i da zaplačem. Zatvorio sam se u sobu i gotovo. Vjeruj mi, sad hoće isto.
Evo ja sam se sav naježio sad, vjeruj mi. Nisam to očekivao. Ne znam, vjerovatno sam u tom momentu mislio da sam bitan. To je početak taj i na kraju krajeva to je čovjek koji je imao najviše zasluga za ovo što sam ja danas, ali nije bilo tako na početku. Oni idu u San Marino, vrate se, meni je čast bila što sam tu, ali to me uzdrmalo, kreneš da sumnjaš u sebe i kažeš sebi, nisam ja toliko bitan kao što mislim. Stari je tražio da ode na razgovor sa Plišekom, da se vidi šta je, ako nisam za Želje da se dogovorimo i da idem negdje da igram. Kaže, on je pričao o tebi lijepo, ima stvari sa kojima nije zadovoljan i koje trebaju da se poprave, na tom je ostalo, a onda on ode iz Želje, dobije otkaz, kao eto, trebao sam da napredujem i radim više. Otišao je i zove me nakon tri mjeseca, hoću li da dođem u Češku. Bio sam mlad, igrao sam u Želji, bio sam standardan član prvog tima.
On je bio trener u drugoj ligi Usti nad Labem, to je bila filijala Teplica, tu su slali mlade igrače i on mi kaže, potpisat ćeš za Teplice, ali ćeš prvih šest mjeseci doći vamo i onda je to sve na tebi, ne mogu ti obećati ništa, ali bićeš tu. Ja sam odmah htio da idem, shvatio sam da je to prilika koja treba da se prihvati i još jednom da budemo sigurni, stari je otišao do Ratka Ninkovića, tadašnjeg trenera, popričali su da li me vidi ili ne, on je rekao da vidi ta dva špica starija ispred mene i da sam ja tu zamjena, te da me ne vidi kao standardnog prvotimca. Mi smo odlučili da prihvatimo ponudu iz Teplica odnosno Plišeka i onda sam otišao. Visina transfera je bila 50 hiljada eura. Bilo je nekih kojima je bilo drago, nekih kojima nije, meni je drago što je to tako jer samim odlaskom iz BiH sam napravio iskorak. Bio sam kod trenera koji me gurao i koji je gledao da mi pomogne, kasnije se pričalo da me sklonio da bi jedva dočekao kad ode da me odvede, što je moguće iako ga nisam direktno pitao iako smo i dalje dobri. Kad sam otišao tamo, on me stavi na desetku, moraš više da trčiš i pomažeš odbrani, ja igrao polusezonu, zabio osam golova i nakon toga odem u Teplice.
Samir Merzić mi je mnogo pomogao jer smo živjeli i igrali zajedno. Ljudi su mislili da sam otišao za neke pare, ali ja sam imao platu 500 eura u Češkoj Republici. Sam bez roditelja, plati stan, nisam imao auto, dešavalo se da posljednjih sedam dana nemamo šta jesti, koliko smo išli da napravimo nešto. Izdržimo mi i to, jedeš minimum. Nije bilo lagano, nazovem svoje i kažem im nemam šta da jedem, zamisli kako je njima, tad nije bilo ovih pametnih telefona, bile su obične poruke, morao si kupiti kredit da pošalješ poruku, a o pozivima da ne pričam. Razgovarali smo putem govornice sa svojima. Čovjek treba i takve stvari da prođe i da shvati i da cijeni šta je bilo. Evo hvala Bogu, tu sam gdje jesam, znam da mi niko ništa nije poklonio i evo sad mogu reći da se isplatilo.
Mario Stanić, nekadašnji fudbaler Željezničara i Chelsea, obilazi legende iz regija i pravi sjajne razgovore, a u sklopu serijala “(Ne)uspjeh prvaka s Mariom Stanićem” ovaj Sarajlija posjetio je drugog Sarajliju u Milanu Edina Džeku.
