Nesvakidašnja priča dolazi iz Rogatice. U selu Kozići svoj povratnički san živi Nezim Omeragić koji se 2002 godine vratio sa osmero djece. Nije kukao jer kao bravar nema posla. Prihvatio se poljoprivrede i danas je najjveći pčelar u opštini Rogatica. Nije život medan ali se Omeragić borio i izborio sa mnogim nedaćama.

Prema podacima iz Odjeljjenja za upravljanje lokalnim razvojem, privredu i društvene djelatnosti Opštinske uprave u Rogatici, Nezim Omeragić (61) povratnik u selo Koziće kod Rogatice, trenutno u svom stacionarnom pčelarniku ima 265 košnica pčela. Koliko je to broj najbolje se vidi po tome da prvi do njega, a drugi u opštini, mladi pčelar Mile Balčak iz Drobnića ima 120 društava a ukuono 9 pčelara ovdašnjeg udruženja „Sat“, koje ima 73 registrovana člana koji su iskoristili pravo na podsticaje resornog ministarstva za uzgoj pčela sa 50 i više košnica, imaju svega 839 društava.

Nezim se vratio na očevo imanje u Koziće sa punom kućom čeljadi, među kojim je osmoro djece i supruga, 2002. godine. Po zanimanju je bravar, ali se u nedostatku posla, po povratku opredijelio za poljoprivredu na svom ne malom imanju. Pošto je kao dječak uz oca pomalo radio i oko pčela, odlučio je da se usput oproba i u oblasti pčelarstva, koja je direktno vezana sa poljoprivredom.

Od prijatelja Ekrema iz Kopjevića na poklon sam dobio jedno društvo, a dva sam kupio i tako sam 2014. počeo. Već naredne godine broj košnica se povećao za oko 10-tak i tako iz godine u godinu i evo dođoh do preko 250 društava u modernim sanducima. Samo ove godine, što prirodnim što vještačkim razrojavanjem, broj košnica u mom pčelinjaku povećao se za skoro 100 i tu će ostati malo duže.

Sve što imam pčela su u naposrednoj blizini porodične kuće. Gledajući sa strane, moj pčelinjak izgleda pretrpan. Ja mislim da nije, jer sam na ovaj načim u pčelinjaku u svako doba i pratim sve šta se dešava u košnici od prvog dana njeneog bitisanja. Znam svako društvo u dušu i zato se moj pčelinjak brojno povećava iz godine u godinu bez velikih gubitaka i tokom najtežih godina i velike „gladi“ u pčelinjacima. Zasluga za to je u prvom redu što nikad iz košnice ne uzmem maksimum raspoloživog meda u vrijeme vrcanja i što strogo vodim računa o zdravlju pčela, posebno matica koje uvijek moraju biti mlade i zdrave.

Što se tiče meda, moje je mišlljenje da su ovo godine kad je pčelama trebalo više davati, nego što se od njih dobijalo. Bolja od ostalih bila je 2018. kada sam u prosjeku vadio i do 30 kilogrma po košnici-sanduku, ali sam ih tada imao znatno manje nego sada.

Dobro je, dodaje Omeragić, bila pošla i ova godina. U prvom vrcanju izvadio sam oko 400 kilograma kvalitetnog livadskog meda. Zbog suše koja je zatim nastala, izgleda da drugog, završnog, vrcanja neće ni biti i biće dobro ako im se u nastavku godine ne bude moralo, kroz sirupe i pogače, vraćati ono što smo im uzeli u prvom vrcanju.

Moje iskustvo kod uzgoja pčela svodi se na to da se radi o životinji sa kojom danonoćno mora biti u kontaktu. Posebnu pažnju treba posvetiti maticama, koje ja sam proizvodim, i broju trutova. Sanduci, sa nastavcima i bez njih, koji su zamijenili stare uvijek pune vrškare od pruća i ilovače, moraju uvijek biti uredni i čisti i iznutra i iz vana. Stare okvire, pogotovo u nova društva ne treba vraćati. Njih je najbolje spaljivati. Umjesto pogača za prihranu, ja sam za više sirupa uz odgovarajuće lijekove protiv varoe i ostalih bolesti i štetočina. Pčelama i pčelarstvom se, po mom skromnom iskustvu, može baviti samo onaj ko to voli i ko će stalno biti uz i oko njih. One to prepoznaju i rijetko kad napadaju onoga sa kim se stalno „druže“. Izgleda poznaju ih po „mirisu“?!

Moj svakodnevni pribor u pčelinjaku je skromen. Obavezna je dimilica i rukavice. Tu i tamo pčelarski nož i zaštitna kapa na glavi. Sve ostalo koristim samo u izuzetnim prilikama i po potrebi posla koji planiram da odredim. Trenutno u mom pčelinjaku je nešto više društava. Neću sve zimiti, a trudiću se da ostavim što jača. Mladim, odnosno početnicima u ovom poslu, predlažem da počnu sa najviše 5 do maksimalnih 10 društava i biti u kontaktu sa starijim, iskusnijim pčelarima. Dobro je i čitati raspoloživu literaturu. Bez toga nema ni pčela ni pčelara, kazuje Nezim uz napomenu da je njegov hendikep što nema uslove za sezonsko selenje bar dijela pčela i da ide za boljim i raznovrsnijim izvorima meda. Livade na kojim on pčelari nisu dovoljne i njemu i pčelama.