Ovo je priča o sretnom čovjeku koji “ne mora raditi nijedan dan u životu, jer je izabrao posao koji voli” (Konfučije, kineski filozof i socijalni reformator, prije 2500 godina). SIHOLZ, sa sjedištem u Doboj Jugu, nije samo naziv firme Sulje Ibrahimovića iz Tešnja. Tih šest slova odavno su za njega prevazišle simboličnu vrijednost (njem. erinnerungswert).

Podrazumijevajući da znamo šta na njemačkom jeziku znači ‘holz’ (drvo), onda SIHOLZ prevodimo sa ‘Suljo-Ibrahimović-drvo’. ‘Suljo Ibrahimović’ i ‘drvo’ u istoj rečenici, zapravo u istoj riječi. Zašto je to prirodno, da prirodnije ne može biti? “Zato što se ovdje radi o romantičnoj ljubavi prema drvetu”, kratko kaže Suljo. “Ljubav je najveća sila na svijetu i može pomjerati planine”, dodao je.

Želi biti sretan, a ne bogat

Sasvim je sigurno da bi Suljo Eskimima mogao prodati led. To se, naravno, kaže za onog koji može prodati bilo šta, bilo kome. A Ibrahimovićev SIHOLZ Skandinavcima prodaje – skandinavski namještaj. Luksuznim namještajem iz svoje male bosanske tvornice opremio je Parlament Kraljevine Danske, te Aerodrom, Mašinski fakultet i Bolnicu u Kopenhagenu. “Nisam ja nikakav lukavi trgovac, ja samo u proizvodnji koristim tajni sastojak koji se zove ljubav”, citira Suljo sam sebe.

I kada se ženio Zinaidom, bilo je to iz ljubavi. Danas u njegovoj obitelji vlada prava demokracija. Svom sinu i kćeri dao je potpuno odriješene ruke, rekao im je: “Djeco, vaši vršnjaci bježe u inostranstvo. Ako tamo vidite perspektivu i svoju sreću, slobodno idite i vi. Slušajte svoje srce i sigurno nećete pogriješiti”. Ali, njegovi Ajdin i Ismina već su se zaljubili u drvo: “Bio si uz nas kad je bilo najteže, sad smo mi s tobom!” Suljino srce naraslo je k’o kuća kad je vidio da će mu djeca nastaviti obiteljsku tadiciju obrade drveta. Glas mu je podrhtavao dok je govorio o sreći kojom ga je Bog podario. “Želim”, kaže nam na početku, “da se ispričam zbog brutalne iskrenosti i sentimentalnih ispada kojih će u ovoj ispovijesti sigurno biti. To za neke ljude može biti nepristojno, a ja samo imam potrebu da iskažem emocije iz kojih je ovo nastalo. To je smisao mog života. Nekima će možda sve zvučati i patetično, ali baš me briga”.

Shvatili smo: Ibrahimović ne pripada onoj (pohlepnoj) grupi biznismena koja bi zbog novca prodala i rođenu mater. Na njegovoj listi prioriteta nalaze se druge vrijednosti. Glavni junak ove priče prije svega želi biti ispunjen i sretan, a ne bogat.  “Duša na mjestu”, a ne “puni džepovi” – njegov je životni moto. Baš zato treba ispričati priču o Sulji Ibrahimoviću; konačno: on bi mogao biti jedan od razloga zbog kojih će se neko možda predomisliti i odustati od selidbe iz ove zemlje.

Zbog svega toga, a prvenstveno zbog (vidjeli smo) tajnog sastojka koji koristi u proizvodnji, komadi SIHOLZ-ovog namještaja od masivnog drveta izgledaju kao prava mala umjetnička djela.

No, ova ljubavna priča ima i svoj početak

Prvu stolicu napravio sa deset godina

Suljo Ibrahimović ima skoro 50 godina i nije postao majstor svog zanata preko noći. Stolarstvo u njegovoj obitelji ima tradiciju dugu šezdeset godina. Da je kojim slučajem Suljinom ocu Munibu i djedu Sulji, dok su bili živi, neko rekao da će im sin, odnosno unuk, dogurati dokle je dogurao – oni bi sigurno odmahnuli rukom. Danas bi pucali od ponosa i plakali bi od sreće, jer je to ‘dijete’ doguralo do Danske, Njemačke, Švicarske, Rusije – čak i Amerike. U tim zemljama se, naime, nalaze fini komadi namještaja proizvedeni u SIHOLZ-u, maloj tvornici Suljinog unuka, a Munibovog sina – Sulje Ibrahimovića. Snovi se ostvaruju, zar ne?

“Stvarno, nisam ni sanjao da će naša mala stolarska radionica dosegnuti ove visine. Moj otac Munib zarađivao je za život kao građevinski radnik u državnoj firmi u Zenici, a stolarska radionica kod kuće više mu je bila kao hobi. Uživao je radeći u njoj, ali dopunjavao je tako i kućni budžet. Ja sam bukvalno puzao kroz piljevinu, bio sam sretniji nego u snijegu”, priča sa sjetom Ibrahimović.

Svoju prvu stolicu Suljo je napravio kada je imao deset godina. Bila je to popularna ‘štokrlja’, tradicionalna stolica bez naslona.

“Bio sam treći razred osnovne. Pravio sam tu stolicu cijelih deset dana, oponašajući oca u radionici. Trčao sam iz škole kući, zanemarivao domaću zadaću (mada sam bio odličan učenik); ni ručak mi nije bio napameti. Samo se presvučem – pa u radionicu. Bila je tu samo jedna stara mašina, radio sam sve ručno, tako da su jagodice sa mojih dječijih prstiju u jednom trenutku nestale, izlizale su se. Ali šta je to naspram zadovoljstva tog rada sa drvetom! Nisam spavao od uzbuđenja! Kada sam konačno izradio štokrlju, ocu se oteo uzdah zadovoljstva, glasno se nasmijao, a onda okrenuo glavu da mu ne vidim suze”, sjeća se Suljo. U tom trenutku, njegovom ocu Munibu duša je došla na svoje mjesto: nije više osjećao tako veliku tugu zbog odlaska drugih dvoje djece u inostranstvo prije više godina.

U ratu izrađivao košnice

Kada je završio osnovnu, Suljo upisuje srednju vojnu školu u Mostaru. Želio je biti pilot, a uzor mu je bio rođak koji je pilotirao na MIG-u 21. Brzo shvata da “to nije to” i prebacuje se u Saobraćajnu, a potom i Mašinsko-tehničku školu u Doboju. Sve vrijeme je asistirao u stolarskoj radnji kod oca u Šijama (općina Tešanj). Već tada, njegovi stariji sestra i brat odavno su bili u inostranstvu, otišli su trbuhom za kruhom. U stolarskoj radnji radili su njih troje – Suljo, njegovi otac i majka Hatidža. Onda počinje rat i Suljo se sa sedamnaest godina prijavljuje kao dobrovoljac.

No, i u toku rata, Suljo Ibrahimović je radio s drvetom. On je, naime, strastveni pčelar, pa je za svoje pčele izrađivao košnice. “Radio sam to sa posebnim guštom”, kaže, “jer sam, kao i moj otac, zaljubljen i u pčele i u drvo”.

Kad je rat završio, Suljo je 1996. godine uniformu zamijenio radnim odijelom. Radio je u svojoj (obiteljskoj) stolarskoj radionici, a paralelno i u drugim firmama. Tako je samo četiri godine kasnije (1999.) vodio stolarske odjele u nekoliko firmi, bio je šef proizvodnje u firmi Fami-Trade (Šije, Tešanj), odakle odlazi u Koprom u Maglaju, gdje je ustrojio proizvodnju (stolarija/namještaj). U Fami-Trade-u mu je stolarski stroj odsjekao dva prsta. “Sve za ljubav”, smije se Suljo u duhu crnog humora, „sve ide u radni staž

Zvijezda je rođena: SIHOLZ!

Suljo Ibrahimović se u Artisanu zadržao nepunih pet godina. Showtime je nastupio 2011. godine kada je osnovao SIHOLZ. Imao je samo 33 godine. Njegova prvobitna zamisao sa novoosnovanom firmom bila je skromna. Želio je da samo malo bolje opremi svoju stolarsku radionicu. „Ali, sve se otelo kontroli”, smije se.

Ulažući sve svoje prethodno iskustvo, Suljo je prvi komad dizajnerskog namještaja proizveo za samo godinu dana. Bila je to, očekivano, stolica, a prve reakcije bi se mogle opisati jednom riječju: wou! Brzo je postala bestseler. Kako?

“Sve je slučajno ispalo. Prijatelji iz Njemačke su mi došli u goste, a ja sam im se odmah pohvalio sa svojom stolicom. Kada su je vidjeli, odmah su predložili da je ponesu u Njemačku u jedan salon namještaja, pa da vidimo šta će se desiti. I desilo se čudo!”, prisjeća se Suljo događaja od prije jedanaest godina. SIHOLZ je u roku dva dana dobio mail u kojem njemački prodajni salon naručuje 30 stolica. “Mi tada nismo ni znali kolika je vrijednost naše stolice na svjetskom tržištu, a vrijedila je tada 1.500 KM (danas bi to bilo otprilike oko 2.500 KM). To je za nas bilo ogromno, s obzirom da smo mi u to vrijeme radili neke male poslove. Nisam mogao zaspati tri dana od radosti: bilo mi je nestvarno što je taj dizajnerski komad izašao iz našeg malog pogona i što je izazvao toliku senzaciju. Sjećam se da sam tada rekao supruzi Zinaidi da me uštine, kako bih se uvjerio da je to java i da ne sanjam”, nastavlja Suljo sa sjajem u očima. Priznao je na kraju da je godinama imao proročki san: “Sanjao samo ovo više puta, ali nisam smio nikome reći”.

Stolica iz 2012. godine u SIHOLZ-u se više ne proizvodi, jer se dizajn mijenja. Od tada, međutim, u toj firmi ništa više nije bilo kao prije. Suljo je odmah zaposlio pet novih radnika i kupio dvije stolarske mašine. Firmu je tada iz obiteljske kuće premjestio u Industrijsku zonu Bukva u Tešnju. Zaposlio je još četvero radnika, pa još četvero… SIHOLZ više nije samo manufaktura, to je prava tvornica.

“I onda je krenula masovnija proizvodnja, za nas masovnija – jer je 100 dizajnerskih stolica za SIHOLZ tada bila masovna proizvodnja”, kaže Suljo.

Sin Ajdin je već expert, proputovao cijelu Europu

SIHOLZ-ov uspjeh odjeknuo je na tržištu, ali ne preko reklamnih kampanja (jer Suljo nije ni imao tu stavku u budžetu), već se dobar glas širio od usta do usta. Došli su na red enterijeri, a usput su radili i pojedinačne komade namještaja. U početku su to bile BiH i Hrvatska, a ubrzo Švicarska i Njemačka (namještaj i enterijer).

“Prvi naš posao u BiH bio je vinski podrum restorana Robinzon na jezeru Modrac. Njega smo kompletnog dizajnirali i opremili, a feedback je ponovo bio sjajan”, kaže Suljo Ibrahimović. Sve je, dakle, išlo preko prijatelja i preporuka. “Ali, pazite”, uključuje se u razgovor Suljin sin Ajdin, “svaki naš projekat urađen je na drugačiji način, originalan je. Osim toga, mi proizvodimo ograničene količine pojedinačnih komada premium namještaja – što je više prednost nego mana, jer se radi o originalnim i (skoro) unikatnim komadima luksuznog stilskog namještaja”.

Izvoz: 95 posto

“Rasli smo, i 2018. godine se iz Industrijske zone Bukva selimo u Doboj Jug, gdje smo sagradili vlastitu proizvodnu halu. Opremili smo se najnovijom tehnologijom i CNC mašinama, ali je presudan bio naš majstorluk. Ljudi su uvijek najvažniji, ne strojevi. Raširili smo krila. Krenule su ozbiljne narudžbe. Kupci su počeli posjećivati firmu. Zadnjih osam godina izvozimo 95 posto proizvodnje. Naših dizajnerskih komada stilskog namještaja od masivnog drveta ima u čitavoj Europi, pa i u SAD-u. Mi i dan danas nismo velika firma, tu je dvadeset ljudi, ali – ponavljam – pravih majstora svog zanata. Svi radimo sa dušom. Prosječna starost zaposlenih u SIHOLZ-u je 29 godina”, pripovijeda zadovoljni Suljo Ibrahimović.

Vrata za Kadirova od 12 hiljada eura

Vlasnik SIHOLZ-a se može podičiti time da se više njegovih kupaca svrstava u VIP kategoriju. Takav je, naprimjer, čečenski lider Ramzan Kadirov. On je za svoju rezidenciju iz Suljine firme, pored ostalog, naručio i ulazna vrata koja koštaju 12 hiljada eura. Kadirov je toliko bio zadovoljan urađenim da je odmah i svoju sestru počastio luksuznim namještajem iz SIHOLZ-ovog ekskluzivnog proizvodnog programa. Nakon toga, na Suljin mail stigli su i ozbiljni upiti iz Rusije.

Ali, Kadirov nije došao tek tako”, napominje Ibrahimović, “prije toga već smo bili napravili rezultate u Njemačkoj. Radili smo enterijere za lance restorana Rio Grande u Hamburgu, Bremenu, Rotemburgu i drugim gradovima. Full smo opremili tridesetak restorana iz samo tog lanca (Rio Grande), a onda su nas zvali da radimo za Blankenesse, Jork, Haciendu i Einstein. Međutim, ono što je najvažnije – uglavnom je to bio naš dizajn. Nismo, dakle, prodavali samo radnu snagu, kompletno rješenje je naše. Radili smo po sistemu inžinjeringa – ‘ključ u ruke’. Uradi se vizualizacija i tehnički nacrti, usaglasi se sve i krene u izradu stolova, stolica, šankova, obloga, pregrada, svega što prati jedan restoran”

I u Parlamentu Kraljevine Danske nalazi se namještaj iz Doboj Juga. “Da budemo pošteni do kraja, naš namještaj se nalazi i u Predsjedništvu BiH, dvije komode”, ponovo upada u razgovor Suljin sin Ajdin, i dodaje: “Dobili smo još upita, vjerovatno hoće još. Radili smo i hotel VEMA u Visokom, čijim su (“Kota”) dizajnom svi oduševljeni. To je renomirani hotel sa četiri zvjezdice sa heliodromom, a vlasnik je poznata visočka kompanija ‘Suša’”.

Kad smo već kod Ajdina Ibrahimovića, on je zadužen da u 2024. započne novu eru u razvoju kompanije SIHOLZ, d.o.o. To znači lansiranje vlastite kolekcije namještaja koja će dobiti svoje zaštićeno ime. Novi brend promoviraće se na domaćim i inostranim specijaliziranim sajmovima.

Ajdinova sestra Ismina već šest godina vodi kompletno knjigovodstvo u obiteljskoj firmi. Nezamjenjiva je.