Vojnici VRS-a koji smiju reći da se desio genocid i koji su spremni pokloniti se žrtvama još uvijek nisu za udarne vijesti. One su ipak rezervisane za one koji bi da do pomirenja nikada ne dođe.

Piše: BRANISLAV BOGDANOVIĆ (Ljudski.ba)

Prošlo je deset godina od kada su u Potočare došli pripadnici Vojske Republike Srpske i odali počast žrtvama. Iz Šamca je došao Đoko Pupčević, tamo, među 8.000 grobova je kaže spoznao da je život ništa. Posebno ga je dojmilo da je u Srebrenici vidio više mrtvih nego živih. Ljubanu Volašu iz Prnjavora to nije bio prvi dolazak. U ratu je bio zapovjednik, njegova jedinica nije činila zločine i bila mu je čast pokloniti se žrtvama.

Oni svoj veliki ljudski gest nisu učinili 11. jula. Bili su tu nekad u novembru kada u Srebrenicu “zaluta” tek poneka tv ekipa. To ništa ne mijenja, jer njihova individualna hrabrost i spremnost da se suoče s prošlosti je dokaz da je u BiH i na Balkanu moguće kolektivno otrežnjenje. To je put za katarzu onih koji negiraju zločine, ali i lijek za PTSP koji zarobljenim u prošlosti drži porodice žrtava, a sa njima i društvo u cjelini. To je, čini se, ono čega se plaše svi oni kojima 11. juli služi da se podigne galama, ponovo uzburkaju emocije zapaljivom retorikom i razbuktaju strasti različitim koreografijama koje suštinski ponižavaju i vrijeđaju čak i žrtve u čije ime se osmišljavaju.

Vojnici VRS-a koji smiju reći da se desio genocid i koji su spremni pokloniti se žrtvama još uvijek nisu za udarne vijesti. One su ipak rezervisane za one koji bi da do pomirenja nikada ne dođe. Ta glasna manjina koja nam trideset godina uništava živote, koja nam donosi bol i patnju neće da nauči kako je pred 11. juli jedino ljudski zaćutati. To je najbolje izrazila jedna korisnica društvenih mreža koja je napisala: “ Obično šutim u danima jula...Šutim jer ne mogu moliti...jer nemam pravo plakati...šutim da moja riječ ne oskrnavi nečiji krik...Šutim jer ne umijem ljudskim jezikom objasniti šta je to šta tjera da se ubijeni ubijaju uvijek iznova, time što im se potire pravo na počinak u miru... Božijem... nečijem...Šutim jer sam čovjek...”

Sličnu poruku je poslao i potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović koji je ove godine u Potočare došao sa stranačkom delegacijom iz Banja Luke pokazujući tako da na scenu dolazi jedna cijela nova generacija političara u RS-u koja shvata da je Srebrenica “naša zajednička rana”, kao što su to stratišta širom BIH na kojima su stradali nevini ljudi.

- I to je ono što je suštinski bitno, a ovi koji imaju nešto protiv toga neka bar šute ova dva dana i onda ćemo pokušati da mijenjamo tu realnost, da sljedećeg 11. jula stvari budu drugačije u ovoj zemlji, kazao je jučer Mijatović.

Vrijeme je za političare koji imaju odgovornost, koji su spremni kleknuti, ne samo ispred nepreglednog polja bijelih nišana u Potočarima, već pred svakom žrtvom, jer život nema alterativu, niti se biudućnost može i smije graditi na raspirivanju mržnje. To se radi negiranjem genocida, ali i upiranjem prstom u odgovornost cijelog jednog naroda za njegovo izvršenje.

Zločinci imaju ime i prezime. Oni nisu, kao i političari, kao svi oni koji godinama iz svoje sebičnosti i zlobe mrtvima i preživjelim ne daju mira, oni su manjina koja pripada jednom narodu. Oni nisu nikakvi heroji! Nisu ni oni koji su zločine mogli spriječiti, a nisu htjeli, ili nisu smjeli!

Ubiti dijete, ženu, zarobljenika, ubiti onoga ko ne može da se brani nije hrabrost. Pravi heroji ne bi mogli mirno spavati, dok na duši nose nevine žrtve. Oni koji to mogu imaju svoj naziv, u medicini, ali i kod razumnog čovjeka. Teško je razumjeti, baš kao što stoji u jednom od komenatara u znak sjećanja na djevojčicu iz Ključa čije djetinjstvo je prekinuo pucanj u glavu iz neposredne blizine. Kako, bolan, možeš pucati u dijete... Zašto??? Zato što se drugačije zove, drugom Bogu moli, drugačije izgleda??? Ne razumijem i da 1.000 godina živim neću razumjeti...

Da, bio je genocid! Treba priznati. Da, u Srebrenici su stradali i nevini Srbi. I to treba priznati. Vrijeme je da se na svim stanama prestane kopati po ranama, kao što se to radilo i pred ovaj 11. juli. Slike ubijenih Srba na putu od Bratunca prema Srebrenici nisu iskrena bitka za istinu i ne doprinose pomirenju. To je politički performans, to je instrumentalizacija porodica srpskih žrtava, to je novi zločin onih koji tuđu bol “nazdravljaju” budžetskim novcem. I budimo načisto, to nije izum samo Srpske politike, bol i patnja onih koji su izgubili najbliže je sredstvo i za opstanak ratnih politika i kod Bošnjaka i Hrvata.

Cijela Bosna se u ranu pretvorila i zato Srebrenica treaba prestati biti samo mjesto bola, ona treba krenuti putem koji je zagovarao, ali nije dočekao profesor Hidajet Repovac koji je zagovarao da to bude paradigma susreta i dijaloga, prije svega dijaloga onih koji su živjeli i koji žive tamo, jer samo na taj način može ostati kao paradigma stradanja i kao paradigma mogućeg novog razvoja.

Nije u Srebrenici bilo samo zlo. Problem je što će mnogi svijest o tome odnijeti sa sobom u grob poput majke Šuhre Malić koja je izgubila dva sina. Muža joj je spasio Srbin, ali o tome se nije puno pričalo zbog straha malića da “čovjeka ne proguta mrak”. A mrak guta istinu, Šuhrin muž je umro, ostale su komšije Srbi koji su joj se “našli” kada je slomila kuk.

Simbolično, u Srebreničkoj ulici Bratstva i jedinstva živjela je Milojka Simić koja je kosti nestalog supruga pronašla 2012. godine. Bile su ispod gomile smeća, a ona je tvrdila da su ga “vratili” oni što su ga tamo zakopali i to kada su htjeli.

- Nije meni svako njihov kriv, kao što ni njima nisu kriva moja djeca – govorila je Milojka.

Bol svake majke je ista, a njihova snaga i razumijevanje do sada se nisu ni pokušale iskoristiti u svrhu pomirenja. U njihovo ime uvijek govore drugi, u njihovo ime oni osuđuju druge. Želja za istinskim pomirenjem traži mnogo više od jednostranih osuda, izbjegavanja zajedničkih komemoracija u Srebrenici. Put ka pomirenju ne vodi se ni slanjem otrovnih strelica prema svakom Srbinu spremnom da prizna genocid sa tvrdnjom da iza strašnih zločna ne stoji narod nego pojedinci. U suprotnom, desiće se da djeca Bobana Pantovića iz Beograda koji već dvije godine dolazi u Potočare neće krenuti očevim stazama iako ih u kući uči da je najvažnije biti čovjek.

Bez toga Srebrenica će svake godine zalaskom sunca 11. jula opet umirati, a BiH neće napredovati. Zadovoljno ruke će i dalje trljati povlaštena manjina navikla da su joj bol i patnja profitabilni.