Trovali su nas 30 godina, odgojene su generacije onih koji misle isto kao trovači - nacionalisti.
Piše: HRVOJE KOVAČ (Ljudski.ba)
Već 30 dugih, predugih godina stranke na vlasti hrane se sukobima, podgrijavanjem tenzija, nacionalizmom, klerikalizmom, a osobito se ta retorika intenzivira u predizborno vrijeme u Bosni i Hercegovini.
Problem je što je kod nas uvijek predizborno vrijeme, jer kako strancu, pojasniti da se u nekoj zemlji izbori održavaju svake dvije godine, a da već četiri godine u pola države nije došlo do formiranje vlasti.
I to otvorenim opstrukcijama, od strane istih onih političara koji najavljuju teritorijani preustroj države. S druge pak strane, nekako u isto vrijeme, ponovno priča o secesiji, otcjepljenju, huškanju na ionako zastrašene povratnike, mržnja, strah…
A, zamislite ovu scenu. Na plaži tisuće ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije. U hotelima sa 4 i 5 zvjezdica noć košta 100 maraka s doručkom, razumije se – švedskim stolom. U restoranima s vrhunskim kuharima koji su naobrazbu stekli u Italiji pizza košta 4 marke, paste 5, riba s gradela 7 maraka, sokovi i pivo 3 marke, sladoled dvije, a o Albanicima kao dobrim domaćinima da ne govorimo…
Scena druga:
U restoranu sjedi obitelj iz Hrvatske, dijete se ubolo u prst i plače, prilaze Makedonci nude pomoć, Srbi donose led, a Bošnjak koji radi za šankom, odmah zove dežurnog liječnika.
Na svu sreću ništa se ozbljnije nije dogodilo, dijete je prošlo s ogrebotinom, a roditelji su upoznali nove prijatelje na ljetovanju…
I sad svi mislite, priča je nerealna. Gdje ima takvih cijena, usluga, prijateljstava nepoznatih ljudi…
Ima, ima, i sve je istina!
Radnja, Albanija, Jonsko more, 3 sata vožnje od Podgorice. Svi ljetuju skupa, u restoranima se služi akohol i svinjetina (iako je Albanija većinski muslimanska zemlja), na plaži možete vidjeti i Grke s velikim križevima oko vrata. Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Makedonci i Albanci su kao braća. Paze se, druže, večeraju skupa. Onaj Makedonac s početka priče je također etnički Albanac, ponudio se Hrvatima kako bi prevladali jezičke barijere, te im pomogao u nevolji.
Sretni su ljudi, ali i psi…
E, to je upravo ono, što naše vlasti ne dozvoljavaju građanima BiH već 30 godina. Jedan nacionalizam hrani drugi, klerofašizam cvjeta, a tamo gdje se pojavi tračak nade, i vjera u bolje sutra, nastaje kaos, prijetnje smrću, podmetanja, strah za život, za one koji ne misle kao oni na vlasti.
Da o ekonomskoj situaciji ne govorimo. Jedino u BiH država nije olakšala katastrofalan ekonomski udar nakon enormnog rasta cijena goriva, narod se ne buni, a vlasti to koriste.
Želite li promjene? One su itekako moguće! Kad može u Albaniji, može i mora i u BiH. Može i u Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru, Bihaću, Zenici, Goraždu, Prijedoru, Trebinju, Livnu, Širokom Brijegu…
Kad mogu u Vojin, Armin, Gordana, Saša, Lejla, Aleksandar, Vedran, mogu svi…
Srbi, Bošnjaci, Hrvati i ostali u bh. entitetu RS okupljeni oko Pokreta za državu ne izmišljaju toplu vodu. Oni žele živjeti u svojoj Bosni i Hercegovini, bez nacionalizma, s ekonomijom koja omogućava pristojan život običnom čovjeku.
Žele državu bez entiteta i kantona, žele da građani budu ravnopravni u svim dijelovima BiH, da plaće budu 5.000 maraka a ne 500 eura koliko 90 posto Bosanaca i Hercegovaca zarađuje danas - i to oni koji imaju tu sreću da uopće imaju posao.
Proces je bolan i dugačak, za sve treba vremena, pogotovo za restart, a to je ono što nam je nasušno potrebno.
Trovali su nas 30 godina, odgojene su generacije onih koji misle isto kao trovači - nacionalisti.
Ali ima nade, već na narednim izborima Banja Luka, Gradiška i Prijedor će dobiti svoju „Albaniju“ u malom s početka ove priče. Promjene su na vratima, a kojeg će obima biti zavisti samo od onih kojima je Bosna i Hercegovina na srcu, a ne od onih koji nas truju već 30 godina.
Zato, bh. iseljenici, dijasporo, za 40 dana na izbore i olovku u ruke. Samo je do nas…
