Prije 22 godine, među prvima u Prnjavoru, Pero Rudonjić počeo se baviti uzgojem lubenice. Sjeme je dobio iz Dalmacije i zasadio površinu od devet dunuma. Dobivši rod veći od očekivanog, odlučio je da nastavi proizvodnju. Danas gazi devetu deceniju, ali od proizvodnje lubenica ne odustaje.

"Rad čovjeka održava", te narodne, drži se i starina Pero Rudonjić iz Kremne. Iako je odavno premašio 80. još se bavi proizvodnjom i prodajom lubenica.

Svojom energijom postidio bi i mnogo mlađe. Za dugovječnost i dobro zdravlje ima i recept.

- 20 zadnjih godina ujutro ide prvo čaša rakije i jedna dobra kašika meda. Imam pčele 50 godina i onda čaj i do dva sata ništa - naglašava starina od devet decenija.

Život mu nije bio lak, ali od kada zna za sebe, raditi je morao. Sa svojih deset prstiju sve je stekao.

- Ostao sam bez oca i majke od 13 godina, bio pod najmom i otišao sam u Sloveniju poslije vojske. Prihvatili me ti ljudi, završio dva zanata i došao ovdje u našu Kremnu u Prnjavor 1965. godine kamionom i ljudi se čudili propalica dijete otišao, vidi šta radi - priča Pero.

Ni ratna dešavanja, ovog starinu nisu poštedjela zle sudbine.U ratu je izgubio dva sina.. Supruga mu je teško bolesna, pa danas Pero održava i domaćinstvo.

- Nisam se dao, rekao sam, nisam radi unuke, radi ovog sina. Šta ćeš koji problem napraviti, ne možeš glavom kroz zid - priča svoju muku Pero Rudonjić.

U životu ga je kaže održala vjera u Boga, gotovo da nema nedjelje, da nije na liturgiji. Zajedno s komnadantom Vukova sa Vučijaka bio je i inicijator za gradnju crkve. Iako je u tim planovima Veljka Milakovića smrt zaustavila, Pero nije odusato, dok crkva na Vučijaku nije sagrađena.

- Veljko i ja smo sjedili sa Vladikom u Kulašima. Pokojni Veljko u šali kaže na Vučijaku hoćemo Pero i ja praviti neku malu crkvicu, on pogleda razgleda i kaže nema malu, veliku - prisjeća se Pero.

Mnogo želja nema, osim da oženi najmlađeg sina i da se u dvorištu unučad igraju. A, ako ga zdravlje posluži i dogodine će kaže lubenice na svojoj njivi brati.