Otkako je tvornica Corn Flips otvorena prije 45 godina, gotovo da nije bilo rođendanskog slavlja ili školskog odmora na kojem se nije grickao njen najpoznatiji proizvod – svim generacijama omiljeni Gold Flips.

A upravo nebrojena pakovanja ove proslavljene grickalice prošla su kroz ruke Mursela Zahirovića.

On je iskusni smjenovođa koji na više mašina proizvodi razne grickalice i snackove, a u Corn Flipsu radi već 35 godina. I danas se jasno sjeća svog prvog radnog dana, kada je u novu i nepoznatu tvornicu ušao sa svojim ocem: “Pitao sam se šta me čeka. Tu je bio jedan smjenovođa koji je mom ocu rekao: ‘Daj ti njega ovamo nama. Neće njemu ništa biti.’ I tako je to počelo.”

Prelaskom iz očevih ruku u ruke radnika od kojih je krenuo učiti zanat, započela je njegova duga karijera u Corn Flipsu. Danas, tri i po decenije kasnije, Mursel kaže kako on, kao i ostali stariji radnici, tvornicu ponekad naziva svojim prvim domom: “A ono kod kuće je drugi. Jer ovdje smo proveli tolike godine i ovdje svoj hljeb zarađujemo. Tako se i ponašamo prema tvornici, domaćinski. Trudimo se da proizvodimo i da fabrika opstane. A kod kuće odeš malo da odmoriš.“

Corn Flips posluje u okviru preduzeća Majevica, osnovanog davne 1950. godine. Tokom godina, pod okvirom ovog preduzeća oformljene su razne Organizacije udruženog rada, među njima “Trgoprom“, “Voćar“ i “Prevoz i servis“, a 1980. godine sa radom je počela i tvornica Corn Flips.

Do 1989. godine, Majevica je zapošljavala oko 1.100 radnika. Iste godine, 17. jula, u Corn Flipsu se zaposlio i Mursel. Taj period opisuje kao vrlo stabilan, međutim rat koji je ubrzo uslijedio gotovo je u potpunosti zaustavio proizvodnju. Nakon završetka ratnih događanja, nestabilna vremena u tvornici su se, nažalost, nastavila. Majevica je privatizirana 2001. godine, a iste godine zapala je u finansijske probleme. Zbog velikih dugovanja, 2004. godine ušla je u stečaj.

Ipak, proizvodnja nije prekinuta, a Mursel se ovog perioda sjeća po tome da su radnici proizvodili Gold Flips bez znanja o tome da li će on ikada izaći iz fabrike: “Nismo znali ni hoćemo li uopšte imati platu. Morali smo pričekati i vidjeti hoće li se roba prodati i naplatiti.”

Iako je budućnost fabrike bila u neizvjesnosti, Mursel nije želio da je napusti: “Tu sam počeo raditi i puno sam godina proveo tu. Sprečavalo me i to što je moj otac tu radio i što me on zaposlio. A i čovjek se uvijek nada da će biti bolje.“

Dvije godine nakon što je Majevica ušla u stečaj, kompanija Bingo je kupila većinu njenih dionica. Iako tvornica još nije izašla stečaja, Bingo je odmah počeo sa intenzivnim ulaganjima u infrastrukturu i opremu, a 2008. godine otkupio je svu proizvodnju iz zaliha u vrijednosti većoj od 400 hiljada KM. Tada je također postao i redovan kupac njihovih proizvoda, što je osiguralo da neće doći do otpuštanja radnika.

Nakon što je stečajni postupak konačno okončan, fabrika je pod novim vlasnikom počela nezaustavljivo rasti.

“Sa dolaskom Binga, stabilizovala se i proizvodnja i prodaja“, objašnjava Mursel, “Bingo je za nas jednostavno sigurnost – za platu, za prodaju, za egzistenciju. Za sve. Kako je Bingo stigao, nema nikakvih problema.“

Zahvaljujući investicijama, u fabrici su kupljene nove linije za proizvodnju čipsa i Gold Flipsa, kao i nekoliko drugih snackova i grickalica. Tu je i novi ekstruder, te mašina za proizvodnju slatkih proizvoda. Pored svega, nabavljena je i nova linija za proizvodnju i pakovanje kikiriki maslaca, zahvaljujući kojoj, po Murselovim riječima, danas dva radnika za jednu smjenu mogu uraditi posao za koji je ranije bilo potrebno sedam radnih dana. Sve ovo je omogućilo da Majevica ponovo postane vodeći domaći proizvođač grickalica i snackova, a svoje proizvode izvozi u nekoliko država Evropske unije i regiona.

Mursel kaže i da je zbog nove tehnologije posao u fabrici danas mnogo lakši nego što je bio nekada. A baš onako kako je prije 35 godina Mursela u fabriku doveo njegov otac, tako je i on 2022. godine u posao uveo svog sina Amara. “Moj je sin je završio školu, a ovdje se u isto vrijeme ukazala potreba za radnicima“, objašnjava Mursel.

Amar kaže da ranije nije pričao sa roditeljima o radu u Majevici: “Jednostavno, otvorila se prilika. Kad sam završio školu, otišao sam na biro i prijavio se, a samo što sam zatvorio vrata – otac me nazvao na telefon i pitao da dođem na razgovor za posao. Ja sam došao, dobio priliku, i tu sam trenutno godinu dana.“

“Meni je drago što je moj sin tu blizu mene“, kaže Mursel, “i što mogu da vidim šta radi i kako radi. Lakše mi je kad znam kako mu je, nego da mislim gdje je otišao i šta radi i da li mu je teško, ili preteško. I ponosan sam što je tu, što je pristao da dođe raditi.“

Mursel sa zadovoljstvom obučava svakog novog mladog radnika. Sretan je kada vidi da napreduju i usvajaju znanje, jer to znači da će fabrika nastaviti raditi i onda kada on i njegove starije kolege odu u penziju. A kada ovih dana pomisli na period u kojem je fabrika bila u stečaju i kada je izgledalo da će se ugasiti, sa ponosom gleda na svoju odluku da je ne napusti: “Drago mi je što sam ostao i što smo sve to izdržali. Jer poslije lošeg vremena uvijek dođe ljepše vrijeme.“