Na početku rata u Srebrenici, Mile Janjić je rizikovao svoj život da bi spasIo Rama Kadrića koga su Arkanovi vojnici svezali u centru grada i planirali da ga strijeljaju. Mile Janjić, srebrenički Srbin,dugo je bio jedini vlasnik veterinarske ambulante u Srebrenici, uvijek je bio poznat kao čovjek velikog srca. raspoložen za šalu. Kaže da se nikada nije plašio ničega, nije se pokajao zbog svoje geste koju bi ponovio. Ovo je jedna od priča koje u BiH stalno treba ponavljati.

Sjeća se 20. aprila 1992: “Vozio sam se besciljno pustim ulicama i došao na glavni gradski trg. Grupa Arkanovaca je bila ispred već ranije opljačkane robne kuće. Priđem bliže i vidim da je jedan od njih podigao pušku i cilja u svezanog čovjeka na platou ulaznih stepenica u robnu kuću. Poznavao sam tog čovjeka. ‘Šta to radiš?’, proderem se na naoružanog ‘vojnika’ i cijev puške mu oborim prema tlu.

On mi odgovara: ‘Uhvatili ustašu pa hoću da ga ubijem’. ‘Kako ti možeš znati ko je ustaša bolje od mene što živim ovdje, ja znam ovog čovjeka’, derem se na njega i idem prema Rami, dok se zbunjeni i naoružani “Tigrovi” zgledaju i međusobno došaptavaju, vjerovatno se pitajući koji je sad ovaj luđak što na pušku udara goloruk”, kaže Mile.
Mile to danas nevoljno priča, iako se sjeća svega što se dešavalo pre 30 godina, kao da je jučer bilo.

“Ramo je bio van sebe od straha. Rekao sam mu da se ne boji i da ne dam da ga ubiju. Ja nisam bio ni u kakvoj vojsci, nisam imao uniformu niti oružje, osim pištolja koji sam imao od ranije i za koji sam imao dozvolu. Primjetio sam Raminog zelenog golfa desno uz ulicu kojom je silazila bolničarka Rada, kako smo je svi u Srebrenici zvali, jer je bila medicinska sestra u gradskoj bolnici. Rekao sam joj ‘evo njegovog golfa i vozi ga odavde samo da glavu spasi’. Tako je i bilo. Arkanovci nisu reagovali. Okupilo se i nekoliko radoznalaca. Uglavnom Ramo je ostao živ.”

Ramo Kadrić je tog aprilskog jutra 1992. godine iz sela Gladovići došao na posao da, kao i uvijek, razvozi hljeb. Pred pekarom na ulazu u Srebrenicu s istočne strane dočekala su ga tri policajca i pod prijetnjom smrću ga natjerali da pjeva četničke pjesme.

“Urlao sam na sav glas pjevajući da me ne ubiju. Odvezli su me na gradski trg i predali, da me ubiju. Ja sam već bio polumrtav od straha. Došao je Mile kojeg sam ja i ranije poznavao. On se sa njima ubjeđivao, svađao, ni danas dan mi nije jasno kako je uspeo da ih spriječi da me ubiju i da me spasi. Da on nije došao ja bih sigurno bio prva žrtva rata u Srebrenici. Ta žena, koja mi je sa njim pomogla, odvela me u svoj stan. Tu sam prenoćio i ona me ujutro odvezla do pekare gdje sam našao svoj kamion. Ispratila me je iz grada mojim autom koji sam joj dao. Tako sam se vratio u selo. Čuo sam kasnije da je poginula. Teško mi je i žao zbog toga i danas što nisam imao priliku da i ja njoj pomognem i spasim je jer sam čuo da su je ubili ‘naši’”, kaže Ramo.

Ramo i Mile se u ratu više nisu sreli. Videli su se ponovo tek 1997. godine. Prvo su se čuli telefonom i dogovorili da se nađu u kafani Dejton iznad Sarajeva. Mile je zbog toga došao iz Srebrenice. “Bio je to težak i plačljiv susret”, govori Ramo, dok mu suze naviru na oči. “Gledaš čovjeka koji te ostavio u životu, poklonio ti život. Došao je tada mojoj kući u Vogošću. Nismo spavali. cijelu noć smo pričali. Pred zoru sam ga ispratio. Pre nego što smo se vratili, moja žena je bila u Srebrenici. Mile ju je svojim kolima vozio u selo da vidi u kakvom je stanju. Kontakti su učestali. Kad sam se vratio, puno mi je pomogao. Kada mi je zatrebalo, pozajmljivao mi je i novca. Šta god on može da pomogne, pomaže.”

Ramo se u rodno selo, što sa planinske nizbrdice preko Drine gleda u Srbiju, vratio još početkom 2001. godine. Snašao se, razvio poljoprivredu i stočarstvo, a svoje selo ne bi mijenjao ni za kakav grad.
“Živim od uzgoja stoke. Imam stotinjak ovaca, prodam godišnje 50-60 jagnjadi, uzmem za to sedam, osam hiljada maraka. Prodam i poneko tele. Sijem kukuruz, pšenicu, imam traktor pa orem sebi i drugima, vozim drva. Sve radim. Imam svoje kruške, jabuke, šljive, orahe, pravimo pekmez. Dobra voda, čist vazduh. Što bih živio u Sarajevu gdje imaš samo ono što kupiš i doneseš u cekeru, ispričao je tada Ramo.
Iako ima i onih što nisu na to gledali blagonaklono, Ramo i Mile su se nastavili družiti i dalje.
“Kad idem u Srebrenicu, malo kad da zajedno ne popijemo kafu. Mile mi dolazi i kad stoku treba pregledati. Jedan drugog posjećujemo za Božić i Bajram. Dok smo živi tako će biti, Ramina je poenta.