Tešanj. Maleni gradić u srcu Bosne, sa svega 43 hiljade stanovnika, kroz historiju bio je model suživota i tolerancije, oaza multikulturalnosti i multietičnosti, u kojem su se oduvijek poštovale i uvažavale različitosti.

U Tešnju su boravili Iliri, potom Rimljani, Slaveni, Osmanlije, Mađari i Austrijanci. Svako od tih naroda u ovom gradu ostavio je neizbrisiv trag, o čemu svjedoči i njegova arhitektura. S vrha tešanjske Gradine, na malom području, mogu se vidjeti sakralni objekti sva tri naroda koji žive u BiH, nekoliko džamija, katolička i pravoslavna crkva, kao i druge građevine koje svjedoče kulturi življenja na ovom području.

Za njega se vezuju brojne legende, a onu, najzanimljiviju, ispričala nam je direktorica JU Muzej Tešanj, Mensura Mujkanović.

„Jedna legenda kaže da je na vrhu grada živio vladar sa suprugom i kćerkom. Njegova supruga umrla je mlada, pa je vladar ostao sam sa svojom kćerkom. Ona je mnogo voljela trešnje, te je vladar odlučio kazati stanovnicima okoline Tešnja da zasade stabla trešnje. Stabla su se u proljeće, kada je behar bio u toku, bijelila u okolini grada, pa su tako putnici koji su dolazili, grad prvo nazvali Trešanj, a potom Tešanj.“

JU Muzej Tešanj je prije nekoliko dana pronašao i nove dokaze iz rimskog perioda.

„Tešanj je bogat kulturno-historijskim nasljeđem. U ranom periodu, ilirskom i rimskom, o njihovom prisustvu svjedoče arheološki lokaliteti. Na starom gradu (op.a. Gradina) vjeruje se da je postojala ilirska utvrda, ali sigurno je bila od drveta, tako da njeni tragovi nisu sačuvani. Nakon Ilira, Bosnu su pohodili Rimljani, za vrijeme tzv. Batonovog rata, od 6. do 9. stoljeća nove ere, pa je tako i Tešanj došao pod njihovu vlast. Prije nekoliko dana JU Muzej Tešanj je na dva kazamata, na vrhu starog grada , u toku arheoloških iskopavanja, naišao na mnoštvo arheoloških nalaza, između ostalog i jednog zida, koji nije u konturi sa zidom graševine koja se tu trenutno nalazi. Po malteru, reklo bi se, da je riječ o zidu iz rimskog perioda. U tom zidu pronađena je i kovanica cara Valensa iz 4. stoljeća nove ere“.

Najviše građevina koje su ostale sačuvane u ovom gradu potiču iz osmanskog perioda.

„Iz osmanskog perioda imamo bogato kulturno-historijsko nasljeđe. U prvom redu je stari grad Tešanj (Gradina), ispod je Sahat kula. Na mjestu današnje pijace nekada se nalazio hamam, ali nažalost, danas ga više nema. Tu je i Eminagića konak, prelijepa bosanska kuća iz 19. stoljeća, koja svjedoči o kulturi stanovanja jedne gradske porodice iz tog perioda. U centru naše čaršije nalazi se Ferhad-begova džamija sa haremom i nadgrobnim spomenikom, mezarom Gazi Ferhad-bega i zgrada Medžlisa Islamske zajednice Tešanj. Iz tog perioda su i drugi sakralni objekti, poput džamije Dibekhana ili Riječka džamija, kako je obično građani zovu. Ona je karakteristična po tome što su je prvobitno izgradili kožari, za svoje potrebe, jer dok se štavila koža ona je otpuštala neugodan miris. Onda su kožari izgradili džamiju, da ne bi smetali u safovima, redovima, prilikom obavljanja molitve drugim građanima. Iznad zgrade današnje Općine nalazi se Hamzi-begova džamija, za koju se vjeruje da je nekad u prošlosti bila Urudži Sufi masdžid.“

Dolaskom Austro-Ugarske podjednako su se gradili vjerski, ali i objekti lokalne uprave.

„ Iz Austro-Ugarskog perioda tu je zgrada današnje Općine Tešanj, odnosno zgrada kotara u A-U periodu. Potom, zgrada prve muslimanske kreditne zadruge izgrađene 1911. godine. Za nju je prvo kupljeno zemljište, a potom je počela izgradnja. Njen projektant bio je poznati arhitekta iz tog perioda Josip plemeniti Vancaš. U tom periodu izgrađena je i zgrada Šarenog mekteba ili muškog mekteba, ibtidaija, 1898., za školovanje dječaka islamske vjeroispovjesti. Zgradu katoličke crkve svetog Petra i Pavla, koja je izgrađena 1910., nakon aneksije BiH, od strane Austro-Ugarskih vlasti, također je projektirao Josip plemeniti Vancaš. O tom periodu svjedoče i određeni stambeni objekti kao što su porodična kuća Širbegovića, poslovno stambeni objekat-kuća Dizdarevića i kuća Riste Blagojevića.

U izgradnji pravoslavne crkve u Tešnju podjednako je učestvovalo katoličko, pravoslavno i muslimanko stanovništvo.

„Pravoslavna crkva u Tešnju izgrađena je u 20. stoljeću. Ranije u 19. stoljeću, također, postojala pravoslavna crkva, ali zbog svoje trošnosti i propadanja terena, kupljeno je zemljište na Griču, gdje se trenutno nalazi zgrada i počelo se sa njenom izgradnjom. Sjećam se moga djeda rahmetli da mi je govorio da su u periodu 20. stoljeća, mnogobrojni građani naše općine, različitih vjeroispovjesti učestvovali u gradnji te zgrade, čak je i on bio jedan od onih koju su dovozili kamen za njenu gradnju. Djed se, također, znao sjećati toga iz mlađih dana i nikada ni o kakvom sukobu nije govorio. Uglavnom su to bile neke pozitivne priče. Kada bi naišli jedni pored drugih pozdravili bi se s određenim pozdravom, kada je nekome bila potrebna pomoć, svakako su pomagali. Tako da ja zaista ne znam niti za jednu negativnu priču.“

U toku rata koji je zadesio BiH u periodu 1992.-1995. štitili su se svi vjerski objekti, a nakon rata podjednako se ulagalo u njihovu obnovu.

„Što se tiče vjerskih objekata, određeni su pretrpjeli oštećenja, ali i zbog starosti su obnovljeni. Kako su obnavljane džamije, tako i ostali objekti. Evo imamo i našeg sugrađanina Hasana Ahmetlića koji je dao određena sredstva, u posljednju deceniju otprilike, za obnovu crkve svetog Petra i Pavla, kako interijera tako i eksterijera. Ovdje moram naglasiti i da je Tešanj bogatiji za još jedan nacionalni spomenik, a to je upravo ova crkva.“

Mensura ističe da su u Tešanj svi dobrodošli, te da ga rado posjećuju Mađari i Turci.

„Mi smo otvoreni za sve naše posjetioce, koji dođu posjetiti stari grad Tešanj. Kažemo im svakako o njegovoj historiji, sve u zavisnosti koga šta i koliko zanima. Mađari i Turci su se za posjetu našem gradu jako zainteresirali nakon što je na prvom spratu Dizdareve kule na Gradini izložena zastava s Mohačke bitke iz 29. augusta 1526. godine, kada su se sukobile osmanska vojska, s jedne strane i mađarska vojska, s druge strane. Tada je osmanska vojska odnijela pobjedu. Jedan Tešnjak iz porodice Šehagić je bio bajraktar, odnosno nosio je tu zastavu i sačuvala se u njegovoj porodici. Prije nekoliko godina, članovi porodice Šehagić, donijeli su zastavu u Muzej koju je preuzeo moj prethodnik, gospodin Ernad Prnjavorac. On ju je odnio u Zemaljski muzej u Sarajevu na konzervaciju, gdje je konzervatorica Azra Bečević-Šarenkapa uradila konzervaciju i zastava se sada nalazi izložena na prvom spratu Dizdareve kule na Gradini. Izvezena je zlatnom bojom tekst je na arapskom jeziku koji znači u prijevodu: „Ti obraduj vjernike, a uspjeh i skoru pobjedu daje Allah.“

Tešanj je pravi primjer kako se na malom području može spojiti sadašnjost, prošlost i budućnost. On je dokaz da je suživot i tolerancija moguća uz poštivanje drugog i drugačijeg, a da pri tome voliš i cijeniš svoje. Kako uživati u razlikama i šta je recept da ljudi prihvate različitost kao bogatstvo, a ne kao granice govori nam Mujkanović.

„To je jednostavan odgovor. Biti čovjek, biti čovjek, biti čovjek. Sve što ne bismo uradili sebi i našim najbližima koje volimo najviše na svijetu, nemojmo raditi ni drugima. U svim svetim knjigama postoje jasno određeni i kazani principi po kojima treba živjeti, raditi i kako se normalno ponašati. Biti čovjek prema svemu, i na taj način sigurno nećemo imati problema. Shvatit ćemo da su različitosti koje nas okružuju ustvari naše jedno veliko bogatstvo.“