Dva tjedna nakon četvrte pobjede Željka Komšića, iz Hrvatske ni glasa elementarnog razuma: da službeni Zagreb treba prihvatiti cjelovite izborne rezultate i obnoviti političku suradnju s članom Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.

Od toga, upravo suprotno: premda je Komšić pobijedio u zakonitoj, fer i poštenoj izbornoj utrci, u kojoj je ravnopravno sudjelovao i HDZ BiH, te premda nikome ne pada na pamet osporavati zakonitost njegova izbora, vijest o Komšićevoj pobjedi u hrvatskoj je politici izazvala novi val uobičajeno nadmenih reakcija: predsjednik Republike Zoran Milanović svoje je junačenje nad Bosnom nastavio tvrdnjom kako je rezultat izbora “sramota” i “fijasko”, dometnuvši da se slaže – “u supstanci”, ma što to značilo – sa zahtjevom stranke Most da Komšić u Hrvatskoj bude službeno proglašen nepoželjnim. Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, pak, iznio je cijeli niz kontradiktornosti, poput one da su “na izborima svi dobili”, pa je “bitno formiranje vlade i vlasti”, ali da, eto, “gospodin Komšić ne može biti sugovornik i partner”.

Takve političke reakcije na zakonit izbor člana Predsjedništva susjedne države, u najmanju ruku, simptom su teške degradacije susjedske politike u EU, kakva u Uniji još do pred koju godinu nije bila zamisliva. Diplomatska praksa EU, naime, ne pamti sličan slučaj: da politika jedne zemlje jednostrano, i demonstrativno, odbije komunicirati s visokim dužnosnikom susjedne zemlje, samo zato što joj se ne dopada to što je na zakonitim izborima izabran baš on, a ne, eto, netko kojega bi vladajuća klasa ove zemlje željela. Takvo ponašanje može možda podsjetiti na višedesetljetno susjedsko mrcvarenje Libanona, ali u Europskoj uniji ne bi smjelo biti dopušteno. I sam je Andrej Plenković, uostalom, priznao da je tako: u intervjuu Večernjem listu u siječnju ove godine, rekavši kako je Hrvatskoj “neprihvatljivo” da su Komšića tri puta “izabrali Bošnjaci”, Plenković je izjavio doslovno ovo: “Nije normalno da Hrvat u predsjedništvu Bosne i Hercegovine nikad nije primljen u Hrvatskoj zadnjih nekoliko godina. Ta situacija je apsurdna. Ja ne znam ni za jednu drugu situaciju tog tipa.”

Upravo tako: ta je situacija apsurdna. Ali zašto je onda Plenković održava? Nezadovoljstvo se može razumjeti, ali izolirati člana Predsjedništva susjedne zemlje samo zato što je legalno izabran na izborima – to nije ni europska, ni demokratska, ni dobrosusjedska politika, nego politika neprijateljstva. Uostalom, i nezadovoljstvo se ne može riješiti drugačije nego dijalogom. Naročito se taj problem nameće baš sada, kada je Komšić osvojio već četvrti mandat, regularno pobijedivši protukandidatkinju HDZ-a BiH, stranke koja je igrala po istim pravilima, i koja i jest uzrok cijeloj toj nepotrebnoj, bizarnoj i štetnoj situaciji, zbog koje su odnosi Hrvatske i BiH degradirani natrag na razinu druge polovine devedesetih prošlog stoljeća.

Bojkot Komšića u Hrvatskoj počeo je prije četiri godine, nakon što je osvojio treći mandat. Bila je to u početku impulzivna, nekoordinirana reakcija političkog nezadovoljstva, koja je s vremenom prerasla u institucionalno neformaliziran, ali čvrst četverogodišnji konsenzus – koji, nažalost, ne narušava čak ni opozicija. Ali uistinu, dogodilo se to da je politika Zagreba, po tko zna koji put, poklekla pred svađalačkim temperamentom HDZ-a BiH, pa se nepromišljeno i brzopleto, politički upravo infantilno povela za afektom kojim je ta stranka isposlovala da općine u Federaciji BiH u kojima je bila na vlasti Komšića proglase nedobrodošlim. I tako je, upravo groteskno, stranačka invektiva frustriranog izbornog gubitnika u polovini Federacije BiH postala službena politika članice EU – a da pritom, što je još poraznije, EU o tome ne prozbori ni riječi.

A valja se prisjetiti kakve je standarde EU zahtijevala još donedavno. Kada je Slovenija, prije više od deset godina, zbog spora o granici u Piranskom zaljevu blokirala napredak Hrvatske prema EU, združenim je diplomatskim naporima blokada otklonjena – premda je Slovenija već bila članica, a Hrvatska nije – i pronađen je mehanizam koji je omogućio da i Hrvatska, 2013., bez štetnih posljedica postane članicom EU. Poučena tim primjerom “obiteljskih” razmirica među bivšim republikama bivše Jugoslavije, EU je od Hrvatske tražila da zajamči kako neće ponavljati slična zanovijetanja, pa je Hrvatska to i učinila: prije jedanaest godina, 21. listopada 2011, hrvatski je Sabor usvojio Deklaraciju o promicanju europskih vrijednosti u jugoistočnoj Europi, u kojoj, među ostalim, piše i ovaj ključni članak: “Čvrsto je stajalište Republike Hrvatske da otvorena pitanja između država, koja su bilateralnog karaktera, kao što su, na primjer, granična pitanja, ne smiju kočiti pristupanje država kandidata u EU, od početka procesa do stupanja na snagu Ugovora o pristupanju.”

Desetljeće nakon što je usvojila taj dokument, Hrvatska čini nešto mnogo teže od toga da bi tek “kočila pristupanje” BiH EU: time što odbija politički surađivati s jednim od najviših legalno izabranih dužnosnika susjedne zemlje, ona, na političkoj razini, osporava i izborne rezultate u BiH. A ima li od toga težega usporavanja na europskom putu? I nije li riječ i o nečem težem: o nepoštovanju institucionalnog i zakonskog sustava, a time i suvereniteta susjedne zemlje?

HDZ BiH i stranke Hrvatskog narodnog sabora, imaju, dakako, pravo na svoje političke metode. Koliko one koriste Hrvatima u BiH, drugo je pitanje. Komšića, pritom, ne treba amnestirati: suodgovoran je za teret hrvatskog animoziteta, jer nije smogao hrabrosti da se s njim sučeli. A ako je suditi po njegovim prvim poslijeizbornim izjavama, neće tu hrabrost smoći ni u ovom mandatu: “Mislite da ću hodati k’o ćuko oko općine?”, odbrusio je, dan nakon izbora, na novinarsko pitanje kada kani otići u Hercegovinu, nazivajući pitanje čak “provokacijom”. Ali, baš je to Komšić trebao učiniti još davno, prije četiri godine, kada mu je HDZ BiH prvi put nasapunao dasku proglasivši ga nepoželjnim: već se tada trebao najaviti, pa pred kamerama uporno kucati na zatvorena vrata po općinama kojima je vladao HDZ BiH, pa i stati, i razgovarati s prosvjednicima, ako bi trebalo. Tada bismo vidjeli tko bi prvi odustao: Komšić, član Predsjedništva BiH s izbornim legitimitetom, ili HDZ-ovi stranački činovnici i predsjednici općina, pritisnuti zabrinutim pozivima iz Mostara i Zagreba, jer, evo, dajte, smirite to, zovu iz OHR-a, iz ambasada, iz Bruxellesa… Komšić to, nažalost, nije učinio, a čini se da ni ne kani. Šteta: odabrao je lakši, ali politički, pa i moralno kompromitiran put na kojemu se oslanja samo na vlastite birače, a istodobno ignorira ono što je nezaobilazno: nacionalnu komponentu vlastitog položaja. Time je samome sebi stvorio nerješive probleme, a istodobno postigao i suprotno onome što tvrdi da želi: umjesto da politički osnaži vlastitu zemlju, Zagrebu je olakšao da Bosnu, ignorirajući njega, podcjenjuje i ponižava. Krajnji je dakle čas da Željko Komšić pokaže kako razumije taj problem, i da prihvati vlastitu odgovornost kako bi ga ublažio, ako ga već ne može otkloniti. Krajnji je čas, drugim riječima, da napokon ode u Hercegovinu.

Sve to, međutim, ne opravdava “politički Zagreb”, da parafraziramo pomodnu podrugljivost kojom se u posljednje vrijeme ponižava bosanska politika. Odnosi unutar Bosne i Hercegovine su jedno, međudržavna politika nešto drugo. Hrvatska, članica EU, dužna je promicati dobrosusjedstvo i europske standarde u uzajamnoj međudržavnoj komunikaciji – to nalažu zdrav razum i dobrosusjedstvo, ništa manje nego smisao europskog udruživanja, ali i dokumenti koje je sama Hrvatska usvojila, poput spomenute Deklaracije o promicanju europskih vrijednosti u jugoistočnoj Europi. Ona je, štoviše, dužna utjecati na HDZ BiH da i sam, ma koliko nezadovoljan bio, prihvati konstruktivne, a odbaci destruktivne načine vođenja politike. Danas je nažalost obrnuto: metode HDZ-a BiH Hrvatska postavlja kao europski standard. Od toga koristi nema baš nitko: ni BiH, ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni Hrvatska, ni Europa. Prestanite dakle s tim, i učinite što ste davno trebali: pozovite Komšića i Predsjedništvo BiH u službeni posjet Zagrebu, i obnovite Međudržavno vijeće Hrvatske i Bosne i Hercegovine. To bi mogla biti repriza jednog dobrog, a tako davnog početka: bacili ste nas, naime, natrag u 1999. godinu.

Preuzeto s NAP..ba  Piše Boris Pavelić