Jednom mom prijatelju neki je starac rekao: "prošlost pamti, ali u nju se ne vraćaj, jer pobjeći će ti budućnost. Taj moj prijatelj je zaključio da je starac u pravu, a ja da mi budućnost nikad nismo ni počeli živjeti.

Piše: ERNAD METAJ

Ne mogu a da se ne sjetim vica u kojem Bog nudi Muji da za posljednju želju na satu vrati vrijeme i da izabere dio prošlosti u koji bi se vratio. Mujo uzeo sat i vrti, vrti... Bog u čudu pita, Mujo gdje ćeš to? A u p.m!

U materinu smo davno svi otišli. Malo je onih koji imaju petlje, da ne kažem neku vulgarnu riječ, suprostaviti se spirali zla koja nas uporno vuče sve više nazad. Malo je onih koji ne pristaju biti korisni kao konj u šahu s kojim mudar igrač ostvaruje stratešku prednost preskačući polja, baš kao što se u životu svjesno preskaču godine u kojima smo kao ljudi bili sretniji i zadovoljniji. Uz to, laž prihvatamo kao istinu.

Umjesto da svojoj djeci prenosimo vrijednosti iz vremena kada je najvažnija podjela u BiH bila, ili si raja, ili nisi. Kada smo se dijelili po muzici koju smo slušali, po knjigama koje smo pročitali, po klubu za koji smo navijali i mjestima na koja smo sretno izlazili, mi im nudimo ratne zločince i kriminalce kao heroje: Iz prošlosti izvlačimo samo stradanje, prebrojavamo mrtve, tražimo sjeme zla i mržnje. 

Sjajno je to primjetio režiser Dino Mustafić konstatujući da nam je demokratija tadašnje rokere, hipike, neomarksiste, pankere i šminkere pretvorila u Srbe, Hrvate i Bošnjake. Sreću smo zamjenili tugom, suzama i bolom. Na ovim prostorima nekada je 25. maj bio dan mladosti. Danas se tog dana sjećamo ubijene djece na Tuzlanskoj kapiji. Njihovi dželati i dalje šetaju slobodno i uživaju zaštitu vlasti. Tito je sve više zločinac, a Draže i Pavelići heroji.

Dopustili smo da nam demokratiju svedu na pravo da idemo u crkvu, ili džamiju. Što se više pozivamo na vjeru, više se mrzimo, sve je više lopova i ubica, sve se lošije živi. Dok se većina moli Bogu, manjina ubire plodove zasijane mržnje i zla. Sve više se liječimo apelima za prikupljanje novca, živimo da bi nas opet žrtvovali. Zato se valjda trebaju rehabilitovati ratni zločinci, zato se uporno guramo u zagrljaj Srbije, Hrvatske, Rusije ili Turske.

Kao što kaže Orwel "mi nismo žrtve, već saučesnici". Mi glasamo za lopove, lažove i prevarante koji kada dođu na vlast unište i opljačkaju državu. Prihvatanjem zločinaca kao heroja trasiramo put da oni i njihovi sljedbenici dovrše svoj "časni posao". U pravu je sociolog Esad Bajtal kada kaže da će za zločince biti još posla, jer valjda nisu pobili sve što je trebalo.

- Tako se njeguje Štafeta Zla. A brane je dobro plaćeni birokrati bez ljudskog dostojanstva i samopoštovanja, ali sa potkupljenom savješću. Jer, „nikoga na svijetu nije lakše prevariti ― pa čak ni žene ni vladare ― nego savjest“. Nažalost, živimo u vremenu bez Mjere i bez Vjere, napisao je Bajtal.

Danas, više nego jučer, neophodno se sjećati riječi Džemala Bijedića koji je rekao: "Mi smo revoluciju vojevali i za to da se jednom za svagda utvrdi čija je ovo zemlja Bosna i Hercegovina, da ne bude ni carska, ni spahijaska, da ne ostane provincija u pozadini oko koje se kusuraju velikosrpska i velikohrvatska buržoazija, ali i bosanski begovat.

Sve dok nam turski predsjednik svako malo šalje poruke da mu je u "amanet" ostavljeno da brine o BiH, Dodikovi odlasci u Rusiju imaju opravdanje. Vrijeme je da shvatimo kako mi nemamo problem sa Bogom već njegovom administarcijom. Ona nam svojim bludom nad hrvatskim dječacima, branjenjem bošnjačkih kriminalaca i podrškom srpskih zločinaca uporno čini da nam se priče o neodgovornim vladarima čine kao uspavanke za djecu.

Došla je nova vlast, istina promjena ima samo kod Bošnjaka, a barem za sada trebaće im puno više od galame i hapšenja da dokažu kako nade ima. Ljutnja na novinare svakako neće pomoći, kao ni pozivanje na rahmetli Aliju Izetbegovića u pokušaju njihove diskreditacije. Već smo vidjeli da vraćanje u prošlost ne vodi nikuda, pa bi iz toga oni koji žele biti promjena trebali izvući pouku.