'Svesrpski sabor' će najviše štete nanijeti srpskom narodu. SPC se javno razotkrila. Problem u BiH nije Dodik nego Vučić, kaže u intervjuu za Mrežu bivši reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić. Cerić kaže da je problem Bošnjaka to što se ne znaju kolektivno braniti, a probosanski-bošnjački lideri su sebični, korumpirani i predstavljaju sebe i svoj interes. Cerić govori i o Srebrenici, vjernicima, narodima i usponu ZLA.

Gospodine Cerić, treći je dan Kurban-bajrama, najznačajnijeg islamskog praznika. Gdje smo kao vjernici u ovom usponu zla?

Ovo pitanje uspona zla ili kako se snalazimo u ovom svijetu koji je drugačiji po mnogo čemu - ja bih, ipak, to prelomio pa kazao da svijet počiva na dobru. Zlo je akcident, nije incident, nego akcident. Jer svijet ne bi mogao i ne može postojati na zlu, može postojati na dobru.

Ovi akcidenti koji se događaju su izraz odustajanja ili krize humanizma. Živimo veliku krizu humanizma. Jer ono što se događa u Gazi je toliko očito i toliko je porazno za ovu civilizaciju da nema riječi kojima bi se moglo iskazati u kakvom je stanju ljudska savjest, odnosno humanizam.

Kad govorimo o BiH, kad sagledamo sva ova politička dešavanja, kad govorimo o tom sigurnosnom aspektu u BiH, kako se vjernici snalaze, bez obzira o kojim vjernicima govorili, kako se oni snalaze? Koliko politika i sigurnosna situacija utiče na njih?

Kod vjernika, da ih tako nazovemo, postoji nedosljednost ili nesklad između onoga što govore da vjeruju i onoga što rade.

Kao što je Rumi govorio - tražio sam Boga u crkvi pa nisam našao, tražio sam u sinagogi, nisam ga našao, tražio sam u džamiji i nisam našao, došao sam kući i našao sam Boga u svom srcu.

Ovo je malo, rekao bih, za neke neće baš tako biti prihvatljivo, ali to pokazuje da ljudi kad ulaze u crkvu, sinagogu i džamiju, ponašaju se na jedan način, a kad izađu iz džamije, crkve i sinagoge ponašaju se na drugi način, suprotno onome što su zapravo naučili u džamiji.

Imamo li mi poštene političare? I koliko su oni, bez obzira iz kojeg naroda dolazili, pronašli slabu tačku kod građana, i da li tom slabom tačkom građana, bez obzira iz kojeg naroda dolazili, manipulišu?

Ja bih političare generalno opisao kao ljude koji dobiju toliko vlasti i toliko moći da oni ne razmišljaju o tome o čemu bismo mi željeli da oni razmišljaju - o poštenju, o nesebičnosti i o pravednosti.

Jer oni koji im se obraćaju, a kojima oni učine uslugu, oni njima daju dojam da su i pošteni i nesebični i pravedni jer ih hvale za uslugu koju su im oni osigurali, ne kao njihovo pravo nego kao njihovu milost.

U tom jednom psihološkom stanju u kojem su političari, da s jedne strane imaju toliko u svojim rukama - moć da nekome učine uslugu, svaka usluga koju oni čine podrazumijeva se da očekuju protuuslugu, a za njih je protuusluga to da dobiju podršku odnosno da ih pohvale, tako da oni žive u tom nekom svom svijetu, u procijepu od onoga, od straha da ih se ne otkrije, njihova nepoštenost, odnosno sebičnost i s druge strane taj strah oni savladavaju tako što imaju ljude koji im stalno ponavljaju da su oni tako plemeniti, da čine dobro, i ne može se reći da oni ne čine dobro, ali to nije izraz njihovog poštenja, nego izraz interesa koji oni vide u tome.

Na sceni opet imamo težnje o podjeli Bosne i Hercegovine. Kako vi gledate na održavanje 'svesrpskog sabora' i na usvojenu deklaraciju na tom 'svesrpskom saboru'? I hoće li ta deklaracija poslužiti Vučiću kao što je memorandum SANU-a poslužio Miloševiću?

Ovaj 'svesrpski sabor' je praktično anulirao i SANU i Garašanina i obezvrijedio je te historijske dokumente koji su nama donijeli jako puno problema s idejom o velikoj Srbiji. Zašto? Zato što nosioci ovog 'svesrpskog sabora' su ljudi ili kneževi ili nekrunisani srpski knezovi koje je srpski narod ili srpska inteligencija prepoznala da su to najobičniji prevaranti, na štetu srpskog naroda.

Evo dva argumenta, a ima i više. Prvi je što je ovaj 'svesrpski sabor' sveden na Srbiju i manji bosanski entitet Republika Srpska, koji oni smatraju kao najveći plijen u raspadu Jugoslavije, jer su izgubili Hrvatsku, izgubili su Kosovo, izgubili su i Crnu Goru na određeno vrijeme, sad se vraćaju.

Naravno da to nas treba da zabrinjava. Ali ne treba da nas zabrinjava, a to je moj drugi argument, zato što se ovdje aktivno uključila Srpska pravoslavna crkva.

SPC se identificirala, a historijski znamo - gdje god se i kad god se SPC uključila u politiku Velike Srbije da je to neuspjelo. I ovoga puta neće uspjeti.

Međutim, ovdje je jako bitno da primijetimo kroz ovaj 'svesrpski sabor', da promijenimo percepciju jednu koja vlada u Bosni, a to je da je Vučić taj koji može disciplinirati Dodika.

Ne, Vučić nije taj koji disciplinira Dodika, već je Dodik njegov učenik.

Ko je njega napravio da bude Dodik ovakav kakav je Vučić? Prema tome, problem u Bosni nije uopće Dodik. Problem je Vučić.

Zato što Vučić ima tri personalne karakteristike. Prva je Šešeljova, gdje je za jednog Srbina sto muslimana treba ubiti, na primjer. Zatim, postoji period poslije Šešeljovog, kad se on želi prikazati kao mirotvorac.

I sad imamo ovu treću fazu, kada je ovo sve propalo. Ta njegova mimikrija kojom je on želio da se prikaže u post Šešeljovom periodu, iako je sa Šešeljom čitavo vrijeme bio, sad je ona isplavila i ono što ja mislim da je dobro, što Vučić, naročito kroz njegove zadnje izjave vezano za državnu imovinu, dakle, sada vidimo da nije Dodik taj koji hoće da pravi zakone u Bosni i da oduzima imovinu, nego je to Vučić.

Dakle, neće Vučić utjecati na Dodika pozitivno, već upravo negativno. Vučić pravi Dodika da bude to što jeste u Bosni, a ne obratno.

Nije Dodik taj koji utječe na Vučića, jer Vučić je trenutno srpski kralj, tako da kažem, nekrunisani srpski kralj - tako se on predstavlja.

Ali, kroz ovaj 'svesrpski sabor' i kroz njegovo ponašanje u Ujedinjenim nacijama vezano za Rezoluciju o Srebrenici, primjećuje se da on gubi tu sposobnost da se dvostruko prikazuje i kao miroljubiv, i on sad postaje otvoreno anti-Bosna, anti-civilizacija, anti-Evropa.

A koliko smo onda mi u opasnosti, odnosno koliko je Bosna i Hercegovina teritorijalno u opasnosti, ako imamo takve pretenzije Vučića prema Bosni i Hercegovini, ako Dodik nudi 'mirno razdruživanje'? Očigledno, političko razdruživanje je na djelu.

Dodikovo vrijeme prolazi. Dodik je toliko toga izjavljivao i toliko je prijetnji uputio prema Bošnjacima, prema Bosni, da do sada, prema tome i ne bi bilo Bosne, a Bosne ima.

Naravno da mi treba da budemo u Bosni dok je svijeta i vijeka, do Sudnjeg dana. Ne smijemo se opuštati.

A jesmo li opušteni u ovom momentu? Kako gledate na bosanske, probosanske, bošnjačke lidere? Jesu li oni opušteni na sve ovo što Vučić i Dodik rade? Jesu li oprezni i imaju li odgovore?

Neki jesu, neki nisu. Ne bih spominjao imena onih koji su opušteni. Spomenuo bih samo one koji nisu opušteni i koji mi daju neku nadu i sigurnost.

To je gospodin Helez. Ja mislim da je Helez od političara u ovom trenutku najkorisniji, najjasniji, najhrabriji, i upravo, možda nije dobro to da kažem, ali on ide stalno korak unaprijed u odnosu na ono što bi srpska politika mogla da kaže.

Nažalost, da smo mi došli u takvu situaciju da se takmičimo ko će koga više uznemiriti, ko će kome više nanijeti brige, umjesto da nakon svega ovo što nam se dogodilo, krenemo jednim normalnim putem kao ostali svijet.

S obzirom na cjelokupnu situaciju, kao da su se probudili ti aveti prošlosti?

Kad se tiče nas u Bosni, ti aveti nisu nikad ni bili zatrpani. Oni su uvijek bili, samo što ih mi nismo primjećivali.

Sad ih mi iz Bosne primjećujemo, nakon onoga što nam se dogodilo, jer vidite ovih zadnjih mjeseci gotovo svaki dan imamo negdje obilježavanje, sjećanje na žrtve, civilne žrtve agresije na Bosnu i Hercegovini, udruženog zločinačkog poduhvata.

Dakle, mi sada smo postali i vrlo oprezni, budni i uvijek budi spreman da se braniš kao da će ti sutra se dogoditi rat, ali radi za mir kao da ćeš živjeti za sva vremena.

Od Dodika dolazi ideja da se ime Srebrenica promijeni. Šta bi značilo kada bi se ime Srebrenica promijenilo?

Prvo, to se neće nikada dogoditi. Dodik tom pričom samo inicira da se promijeni ime entiteta koji je neadekvatan. To što Dodik priča i negacija genocida je, zapravo, najzaslužnija da se uopće donijela Rezolucija u UN-u.

Ta Rezolucija, vjerovatno, ne bi se baš u ovo vrijeme donijela da Vučić i Dodik nisu tako glasno i transparentno negirali genocid.

Imam osjećaj da su tada Njemačka i Ruanda, i naravno evropske zemlje kazali - a kad hoćeš već, sad ćemo vam pokazati šta to znači.

I najzaslužniji za donošenje Rezolucije, uz uvažavanje svih drugih koji su sudjelovali, uključujući Haag, jer bez sudskih presuda iz Haaga i bez napora žrtava genocida Munire i ostalih, ne bi ta Rezolucija dobila takav značaj.

Ali u tim svim koji su sudjelovali u tome, najzaslužniji je, ja mislim, Aleksandar Vučić.

Ovih dana imamo na sceni da se progone žrtve genocida, da se progone borci za istinu i pravdu. To radi MUP Republike Srpske i Tužilaštvo Republike Srpske. Dok ta zvanična politika štiti ratne zločince. Šta nam to govori?

Ne bih vam odgovorio na način kako očekujete. Zato što oni to rade, zato što su u međuvremenu naučili da mi Bošnjaci ne umijemo se kolektivno braniti.

Kad kažem kolektivno, želim naglasiti da su oni naučili i shvatili, da jednog po jednog Bošnjaka kada uzimaju, ostali Bošnjaci šute, neki se malo i kao raduju.

Dakle, oni sada vide, a zapravo najavili su poslije Rezolucije, mijenjat će odnos prema Bošnjacima.

A ovi Bošnjaci u Sarajevu šute i gledaju i čude se i ništa ne poduzimaju. To će nam se sve događati sve dok mi kao nacija, kao narod, kao država, kao društva ne graknemo svim najjasnije i najjasnije što može biti.

Stoga, oni će raditi i napadati nas sve više, ne zato što su snažni nego što misle da smo mi slabi, da nismo spremni da se takvim napadima suprostavimo.

Moje iskustvo je onog trenutka kad smo na takve slučajeve digli glas, ali kad smo bili u tome složni, jedinstveni, oni su prestali.

Ali nema tog jedinstva i te sloge kod bošnjačkih, probosanskih političara. Zašto nemamo jasnog odgovora, jasnog stava?

Zato što su sebični, zato što su korumpirani, zato što su izgubili osjećaj odgovornosti, i zato što misle da neće doći do njih.

Oni sebe predstavljaju, prije svega. Predstavljaju svoj interes.

Nažalost, moram se složiti s nekim analitičarima koji su primijetili da političke partije postaju firme, preduzeća u koje se zapošljava, a ne politička vizija.

Politika je nauka i da biste mogli voditi procese i da biste mogli biti uključeni u procese koji imaju utjecaj na stanje države i društva, vi morate biti obrazovani, morate biti informirani i morate imati sposobnost predikcije šta se može desiti, i naravno čitati znakove, čitati one koji su potencijalno vaši protivnici u odnosu na državu i na društvo.

Kojim putem ide Bosna i Hercegovina?

Zahvaljujući geopolitičkim kretanjima, Bosna ide onim putem kojim je željela da ide od prvog dana nakon nezavisnosti.

Euroatlantske integracije.

Taj put, vjerovatno, bit će malo sporiji nego što je bio kod Bugarske i Rumunije, ali je, zahvaljujući tim okolnostima, ne bih baš skroz isključio i našu pamet, ni kriva, ni dužna, Bosna i Hercegovina će ući u euroatlantske integracije.

Preko leđa Bosne, Evropa ili Zapad rješava svoje neke moralne dileme.