Bivši bh diplomata i politički analitičar Slobodan Šoja dao je svoj komentar na pitanje zašto se raspala Jugoslavija. Smatra da je sve moglo proći bez rata i da smo propustili šansu praviti građansku državu. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Moj prijatelj na fejsbuku Ibrahim Prohić objavio je juče dobar tekst potaknut razgovorom s njegovim drugom iz Čapljine koji ga je pitao „da li bi bilo bolje da se nije BiH osamostalila“.

Dijelim ovdje komentar koji sam ostavio na njegovom profilu. "Uoči svog sloma, Jugoslavija je bila zona zla, ludila i straha. I osuđena na raspad jer je tako bilo određeno i vani i unutra. Zlo je širio moralni šljam, ludovale nacionalističke budale, a strahovali normalni i obični ljudi.

Šljam je, kao obično, savršeno manipulisao strahom, najčešće stvarnim ali zloupotrebljenim. Glavni i realni izvor straha bio je Slobodan Milošević. O njemu još ne znamo mnogo toga, a naročito još ne znamo tačno koga je, osim žene, slušao vani, a slušao je. Znamo doduše da je savršeno odgovarao svim onim koji su htjeli razbiti zemlju. On im je služio kao savršen alibi za vlastite nimalo bezazlene namjere.

Šljamu nije bilo teško raspaliti strah i mržnju u masama, a time i stvoriti osnovu za cijepanje zemlje. Ali taj opšti fenomen je bio prisutan u svakoj republici, naročito u BiH, gdje ga je bilo najlakše primijeniti zbog sličnosti s Jugoslavijom. Kao što nije bilo iznenađenje da su se muslimanske mase plašile Miloševića pa bile spremne da ih vodi bilo ko, tako nije bilo nimalo iznenađujuće što su se srpske mase u BiH uplašile Izetbegovića i bile spremne da ih vodi bilo ko. A strah je bio tim jači jer se znalo da iza Izetbegovića stoje mase ljudi koje su za njega glasale.

I tako nastade plemenska država. Državu u kojoj dominira građanska ideja mogli smo izgraditi samo 1990. godine. Na svakom važnom istorijskom raskršću vlada pravilo „sad ili nikad“. Imali smo tada priliku, nudio ju je Ante Marković. Nismo ga slušali, nije nam bio privlačan, nama je očito nešto drugo trebalo i odgovaralo pa nismo ni napravili "građansku državu" o kojoj sad svi pričaju. A nemamo više pravo bilo šta pričati.

Možemo samo zalud žaliti što priliku nismo iskoristili kao što možemo samo zalud sanjati da će se ikad napraviti.Nedavno preminuli Rober Badenter mi je 2003. godine privatno saopštio da smo mogli imati sve novce ovog svijeta da smo odabrali Markovića. Ali to nisu dozvolili, reče, prije svega Tuđman i Milošević. Rekao mi je takođe da bi Jugoslavija ipak nestala, ali na čehoslovački način. Tako bi se moglo zaključiti da su za raspad Jugoslavije krive velike sile, a za način raspada krivi smo mi. Da je kod nas Ante Marković pobijedio, doživjeli bismo sigurno samostalnost, ali ne bismo doživjeli rat.

 Nesreća Jugoslavije je upravo u tome što smo odbacili jedinog ozbiljnog državnika, jedinu osobu sa autoritetom, znanjem i dobrim namjerama. Tako u najtežim i najodsudnijim trenucima Jugoslavije nije bilo niti jednog lidera dostojnog bilo kakvog moralnog i intelektualnog poštovanja već nam je nemilosrdna sudbina servirala mutivode, sebičnjake, kriminalce i psihopate. A nesreća Bosne i Hercegovine je što takav profil lidera ne odlazi sa scene već tri decenije. Zlo, ludilo i strah nas još nisu napustili."