Časopis Time ju je 1999. godine proglasio pjesmom stoljeća, a priča o začeću Strange Fruita ušla je u legendu. Prvobitna pjesma pod nazivom Gorko voće, napisao ju je jevrejski školski učitelj Abel Meeropol pod pseudonimom Lewis Allen kao odgovor na linč u južnim američkim državama.

Bili Holidej napravila je pravi spektakl kada je u njujorškom klubu "West 4th's Cafe Society" zapjevala svoju posljednju pjesmu te večeri i izazvala salvu emocija. Bila je to 1939. godina, a ona je imala samo 23 godine.

Na njen zahtjev, konobari su prestali da služe piće, svjetla su se ugasila i soba je postala potpuno tamna, osim reflektora na njenom licu. A onda je zapjevala… tiho, svojim sirovim i emotivnim glasom: "Drveće na Jugu čudno rađa, Krv na lišću i krv u korenu, crna tela se ljuljaju na južnom povjetarcu, čudno voće visi sa topola..."

Te večeri, Holidej je u svima izazvala emociju, a nakon što je izvela pjesmu Strange Fruit otišla je sa bine ne osvrnuvši se. Holidej je ovu pjesmu pjevala narednih 20 godina, sve do svoje prerane smrti, koja ju je zadesila u 44. godini.

Pjesma koju je Holidej proslavila, prvenstveno je bila poema kojui je napisao učitelj i aktivista za građanska prava iz Bronksa, Ejbel Miropol. 

Inspiracija mu je bila fotografija iz 1930. godine, na kojoj je prikazano linčovanje dvojice Afroamerikanaca u Indijani. Prizor ga je proganjao danima i naveo da svoje misli stavi na papir.

Nakon što je čula stihove pjesme, Bili Holidej bila je duboko dirnuta budući da je i ona Afroamerikanka, a osim toga pjesma ju je asocirala na oca koji je umro u 39. godini od oboljenja pluća, nakon što je odbijen iz bolnice zbog boje kože.

Zbog bolnih uspomena koje je izazvala, Holidej nije uživala u izvođenju "Strange Fruit", ali je znala da je to pjesma koju mora da pjeva, piše Istorijski zabavnik.

"Moram da nastavim da je pjevam, ne samo zato što ljudi to traže, već zato što se 20 godina nakon što je moj otac umro, stvari koje su ga ubile još uvijek dešavaju na Jugu", rekla je ona o pjesmi u svojoj autobiografiji.

Dok su aktivisti za građanska prava prihvatili "Strange Fruit" kao svojevrsnu himnu, noćni klubovi koji su prvenstveno bili sastavljeni od bijelih posjetilaca, imali su različite reakcije. Dešavalo se da publika aplaudirala dok ih ruke nisu zaboljele, ali i da ogorčeno izlazili.

Radio stanice, kako u Americi tako i u drugim dijelovima svijeta, odbijale su da emituju pjesmu, a izdavačka kuća sa kojom je Bili Holidej radila "Kolumbija rekords" nije htjela da je snimi.

Pjesma je, međutim, nastavila da živi ostavljajući dubok trag u američkom društvu. Tokom godina, mnogi muzičari su je obradili. Verzija Nine Simon iz 1965. bila je hit, a upravo dijelove njenog izvođenja je Kanje Vest koristio u svojoj pjesmi "Blood on the leaves" iz 2013.

Godine 1999. Time je "Strange Fruit" proglasio "pjesmom vijeka". 2002. je uvrštena u Nacionalni registar značajnih izdanja Kongresne biblioteke SAD.